KROZ STARI KRAJ

U avgustu 1915. godine, o Velikoj Gospojini, na subotičkoj štaciji jošte jedan kontingent vojaka mađarske Šeste regimente bio je potrpan u vagone za stoku, i malo kasnije ajziban je krenuo, ostavljajući na peronu uplakane supruge i sestre, roditelje i braću. „Megyünk a vágóhídra, testvérek." „Idemo na klanicu, braćo",

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

govorili su oni slobodniji, prostirući šinjele na jošte svežu slamu, razbacanu po podu vagona.

Četiri dana i četiri noći putovali su u Lemberg (danaske Lavov), zadržavajući se na većim štacijama i propuštajući druge ajzibane, koji su nosili bojse neophodnije kontingente na front. U Mukačevu su stajali malne pola dana. Ondeka je deda Aron prvi put ugledao Karpate, gore svoje prapostojbine, i čuo govor koji beše zdravo sličan njegovom maternjem jeziku.

Naime, među retkim, dokonim posmatračima na štaciji stajao je i jedan starac bele brade, sa slamnatim šeširom na glavi, u širokim plavim gaćama i beloj košulji domaće izrade. Naslonjen na zid nekakog magazina, posmatrao je vojake što su izvirivali iz zatvorenih vagona i uvlačio dim iz dugačkog kamiša višnjeve lule. „Pajtaš, ostavi na časak citru, priđi!" dozva deda Aron svog drugara Mafteja Semana. „Vidi lepog starca, i jošte lepše lule. Baš bih volio da povučem iz nje nekoliko dimova." Nakon ovih reči starac je prišao vagonu i pružio lulu deda Aronu. „Evo ti, sine, pak puši dok se ne ugasi. Bolje ona negoli tvoj život na frontu", reče na jeziku na kome su i dva pajtaša divanila. „Ta zar vi, čiča, razumete rusinski?" začudiše se ova dvojica, kao i nekolicina drugih Rusina koji behu u istom vagonu. „Aяkжe. І я Русин, яk и ви", uzvrati starac. „Naravski. I ja sam Rusin, kao i vi."

To je bilo veliko iznenađenje. Ovaj starac, ovi ljudi koji su, posle njega, također prišli vagonu honvedâ, sve što se pogledom moglo obuhvatiti predstavljalo je realnost i znamenje Starog kraja, onog istog Starog kraja, počeo je da shvata deda Aron, o kome je negdar deci u školi mađistor Polivka pripovedao s takom ljubavlju i ponesenošću. Negdašnji mađistrov neposlušan učenik, a sadeka radoznali honved, pripadnik mađarske domobranske vojske, nigdar nije ni sanjao da će jednog dana vlastitim očima ugledati Stari kraj. Vremenski dalek i sve dalji, njemu se taj pojam i geografski činio zdravo dalekim, kao da je na nekojem drugom kontinentu. A da sve bude črezvičajnije, iliti moždak logičnije, taj mu je pojam, sav taj svet, bio sadeka dalek i od čuvstava. Dok je pogledom dodirivao venac Karpata što se plaveo na horizontu, nije čuvstvovao čak ni deo one ponesenosti koju je svojedobno mađistor Polivka prenosio na svoje učenike. Mistifikacije uma su, izgleda, jedno, a titraji duše nešta sasvim drugo. Deda Aron će to mnogo kasnije, opisujući svoja čuvstva pred plavičastim vencem Karpata, izraziti ovim rečima:

„Zavičaj ti je ondeka gdeno si sisao majčino mleko i pišao u prašinu. Sve ostalo je puko zanesenjaštvo. Svako božje čeljade može imati zavičaj u bilo kom kraju sveta, ako je u njemu provelo detinjstvo, brez obzira na to gdeno su živela i umirala pokolenja njegovih predaka."

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

Treći po redu deda Aronov unuk, budući istoričar, najprvo je ovo zaključenije svog mađistra u školi života podupro Ciceronovom izrekom: Domovina je svuda gde je dobro, a potom je, ignorišući mišljenje i salaškog i rimskog mudraca, stanuo svog dejku da uverava kako osim tog konkretnog, detinjstvom za čoveka vezanog zavičaja postoji i drugi, atavistički, moglo bi se kazati, iskonski zavičaj, koji nose i čuvstvuju u sebi samo viši duhovi, kaki je i on, samonikli kosmopolit i doživotni mađistor u salaškoj akademiji. Ipak mu nije pošlo za rukom da uveri dedicu kako je - dok se klatario u ajzibanu što je vijugao obroncima i grebenima Karpata, koji u svojim nedrima čuvaju šume i pašnjake, pastirske kolibe i drvene crkvice njegovih predaka, prah njinih rasejanih kostiju i pepeo njinih davno pogašenih ognjišta - čuvstvovao barem deo onog iskonskog vozbuđenja koje on, deda Aronov unuk, nacionalni romantik i istraživač prošlosti, čuvstvuje kad na krilima nadahnuća odleti u Stari kraj.

Doduše, kad je predveče, ispred jedne male štacije baš negder usred Karpata, ajziban iznenada stanuo i ondeka stajao oko pola sata, honvedi su - barem oni što se obreše u zavičaju svojih predaka - netremice promatrali seoce koje se, obasjano kosim sunčanim zracima i prošarano dugačkim senkama, prostiralo pred njima na blagoj padini. Belo okrečene kuće, brvnare na gumnima, prostrana kućišta ograđena plotovima, spora volovska zaprega nasred širokog sokaka, mlada reduša koja, s vrčem u ruci, divani sa starijom susetkom, pastirče što se, sa stadom ovaca ispred sebe, s pašnjaka spušta prema selu - ta je idilična scena deda Aronu do današnjeg dana ostanula urezana u sećanju kao jedna od najlepših slika amajlija u njegovom životu. Podsećala ga na letnju seosku idilu u njegovom zavičaju. Iako je ovo bio planinski, a ono ravničarski kraj, iako su ovdeka pretezale šume i livade, a onamo obrađene njive, predvečernji spokoj, pak i sav život ovog sela bio je, činilo mu se, u suštastvu isti kao u Keresturu. Poželio je da siđe s vagona, uđe u selo, da zađe u dve-tri kuće, podivani s ljudima, da s njima podeli posao, radosti i brige, da barem nekoje vreme živi njin, a to znači i svoj život. No vojaci nisu smeli da napuštaju ajziban, koji je svakog trenutka trebalo da krene, pak je deda Aronova želja ostanula neispunjena.

Tek iza Karpata, negder u rejonu Peremišljana, kad su opet zastanuli za nevelikoj štaciji, honvedi dobiše dozvolu da izađu iz vagona i prošpaciraju oko ajzibana. I to samo zahvaljujući Prajsima. Naime, kad je vidio da pored mađarskog ajzibana dežuraju stražari sa bajonetima na puškama, povisok prajski oficir iz nekojeg drugog kontingenta prišao je honvedskim starešinama, koji su u grupici stajali pored jednog vagona. „Meine Herren", rekao je Prajs, „vi, pretpostavljam, želite da se ovi ljudi bore za vas. U tom slučaju nije dobro da ih čuvate bajonetima."

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

U Lavovu se masa svežeg kanonenfutera Šeste honved regimente zadržala nekoliko sedmica. Tuna je već bila silesija vojske. Svuda je bio metež, grad je ličio na košnicu. Gospoje sa šlingovanim haljinama kradomice su se zagledivale u mlade oficire, i prajske i honvedske, a i nekoji vojak je imao priliku da podigne sa pločnika svilenu šnuftiklu koju je kao slučajno ispustila bela ruka napudrane frajlice. Svakojaki pogledi i jezici sudarali su se na starim lavovskim sokacima i trgovima: nemački, mađarski, češki, slovački, rumunski, srpskohrvatski, poljski, ukrajinski, ruski. Svakojaka čudesa mogla su se, deco, tih dana i meseci videti i čuti u bogatom i siromašnom, lepom i ružnom Lavovu.

„Kao u kakoj turističkoj metropoli", zaključila je deda Aronova miljenica Leonka, gimnazijalka koja je snatrila o pozivu stjuardese.

„Baš tako, čedo", složio se deda Aron. „Gospoštija šparta svetom u mirna vremena, a sirotinja lustrajze ima samo u ratu, kad treba da se gine."

Za vreme boravka u Lavovu grupa mladih „ratnih turista" iz Kerestura, predvođena Aronom Vislavskim i Maftejom Semanom, par puta je bila u grkokatoličkoj Preobraženskoj crkvi, gdeno su honvedi, nakon službe božje, srdačno ćaskali sa duhovnim ocem Gabrijelom Kostelnikom, koji se u svoju tuđinu upravo bio vratio iz rodnog sela.

„Pre izvesnog vremena mi smo se, ljubezni prijatelji, u zavičaju veselili na svadbama nekojih od vas", podsetio je zemljake obožavalac poezije i života. „A evo u kakim se okolnostima sadeka srećemo."

„Zašto, zašto je, oče, sve ovo moralo da se desi?" upita duševan Maftej Seman.

„Taka pitanja, dražajši moj, uvek sebi i svojim bližnjim postavljamo u jeku iliti nakon kataklizme. Uzaludna pitanja, rekao bih. Jerbo se u prirodi, braćo u Hristu, dešavaju najrazličitiji procesi, a samo nekoji od njih odgovaraju čoveku. LJudi pokušavaju da dejstva prirode navedu na vlastiti mlin, ali priroda je odviše složena i stihijna da bi se mogla zauzdavati i usmeravati. Ako uspemo da iz nesreće izvučemo pouku, već možemo smatrati da smo je umanjili. Pouke stečene u nesreći najdragocenije su, jerbo se najdublje urezuju u naše pamćenje."

„Sto puta sam pogrešio, a sve mi se čini da ću jošte koji put upasti u istu grešku", dobaci jedan.

Doktor Kostelnik se pridružio smehu honvedâ, ter iskrenom šeretu otpovrnuo:

„Više grešaka je dosad počinilo čovečanstvo, i jošte će ih činiti. Znademo da je ljudski um velik, ali se pitamo, kad posmatramo ratne strahote koje nas okružuju, nije li brezumlje veće od umlja. No, braćo, ne smemo gubiti veru u Boga, pak ni u čoveka."

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

„Tja, ne gubimo mi, oče, veru u Boga, a verovaćemo, ako nam vi tako preporučujete, i u čoveka", odgovorio je omiljenom i počitovanom zemljaku deda Aron. „Samo, moramo priznati, nije lako biti postojan u toj veri. Vi ste malo stariji, a mnogo mudriji od nas, ter i sami znadete da ljude ništa tako ne ogorčava kao glupost i nepravda. Možemo podneti i naporan rad, i teške bolesti, i svakojake nevolje, ali sa glupostima i nepravdama nikako ne možemo da se pomirimo. Zašto mi, dražajši naš oče, moramo da živimo i umiremo onako kako drugi hoćedu? Zašto je na svetu toliko raznih nerazumnosti i nepravdi? Zašto ljudi moraju da se međusobno ubijaju, kad u ovoj Dolini smeha i plača imade mesta za svakoga?"

Duhovni otac se malko zamislio, ter honvedu radoznalog, skeptičnog, nemirnog duha smireno odgovorio:

„Čovek je, Arone, veoma složeno čudo. On je racionalno biće, najrazumnije na ovome svetu, ali sposobno da čini, kako već rekosmo, i najveće nerazumnosti. To potiče otuda što našim postupcima upravlja ne samo razum negoli i mnoštvo svakojakih strasti, želja, interesa. Kad bi našim postupcima upravljao samo hladan razum, na svetu zacelo ne bi bilo nesreća izazvanih ljudskim delanjem. Ali naše vrele strasti, iracionalne želje, egocentrični interesi često pokvare ono što čist razum stvori. Kad posmatraš ajziban, parobrod iliti aeroplan osećaš divljenje prema ljudskom geniju. Ali ajzibani, parobrodi i aeroplani danaske nose kanone, bombe i mašingevere. Zbog vrelih strasti, nerazumnih želja i sebičnih interesa ljudi se najsjajnijim produktima svoga uma služe u međusobnim ubijanjima."

„Čovek je vaistinu čudo neviđeno", zaključi onaj prikan što je sto puta upao u istu grešku.

„Čovek je, braćo u Hristu, veoma složeno čudo, a jošte je složenije ustrojstvo ovoga sveta", nastavi doktor Kostelnik. „Mi smo svet učinili tako složenim zato što u svakome od nas imade više dobra i više zla no u ma kojoj drugoj feli živih bića. Naša je trajna dužnost da, uz pomoć Gospoda, podstičemo u sebi sve što je dobro, a uništavamo ono što ne valja. Zlo u nama i oko nas je, nasuprot dobru, agresivno, pak neretko odnosi privremene pobede. Da sve bude tragičnije, zla dela ljudi pokatkad čine upravo u ime dobra."

„Oprostite, oče, moždak ne kontam kako treba, ali se povremeno pitam: Zašto Gospod nije stvorio svet brez zla?"

„Zato, moj Arone, što ondak ne bismo umeli da sagledivamo i cenimo dobro. Samo u borbi sa zlom dobro se pokazuje u svojoj pravoj lepoti i veličini. Borba dobra i zla je neprestana, i vodiće se do Sudnjeg dana, ali konačan ishod će, nema sumnje, biti na strani istinskog dobra. To je, braćo ljubezna, veoma široka tema, i ne bih imao ništa protivu da o njoj ovdeka, podalje od fronta, s vama do kraja rata raspravljam."

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

Nisu protivu ove lepe želje bili ni zemljaci i prijatelji dr Kostelnika. Jerbo (kako će nekoliko desetleća kasnije deda Aron povremeno govoriti unucima), pored mudrog čoveka i prosečan bolje razmišlja. No lepa želja se Bačvanima ipak nije ostvarila. Posle nekoliko većih egzercira sa ćorcima i s „oštrim" mecima, honvedi Šeste regimente iz Lavova krenuše na front. Odredište im je bilo

U JEDNOJ VOLINIJSKOJ ŠUMI

Dve sedmice maršovalo je sedam kompanija, oko dve hiljade ljudi, po jošte povremeno vrućem septembarskom suncu, po prašini, kiši, blatu. Kako se čuvstvovao deda Aron, koji je pre samo dva meseca kosio žito raskomoćen u širokim gaćama (poput onih u starca na mukačevskoj štaciji), a sadeka je bio sputan uniformom i opterećen puškom i opremom, nije teško zamisliti. Moždak je utehu i snagu nalazio u biblijskoj poruci - koju će, kad tome bude došlo vreme, rado prenositi unucima - da se kroz trpljenje čovek najusrdnije približava Gospodu.

On je, inače, bio jedan od izdržljivijih. Bilo je ondeka i takih koji su već sa tog marša bili odneseni u špitalj. „Jednostavna i efikasna selekcija", konstatovao je kapetan Erne Kiralj, komandir Jedanajste kompanije, kad su jednog popodneva konačno stigli u gradić Dubno u Voliniji.

ŠDeda Aron je, ako se sećate, panovi i braćo, ovaj gradić nazivao Dubnovo, ter se mi u ono vreme nismo setili da on može imati nekoje veze sa tvrđavom Dubno iz „Tarasa Buljbe". Ja sam sadeka kontao o svemu tome, i uveren sam da su Gogoljevi junaci i vojaci Jedanajste kompanije Šeste honved regimente ratovali oko iste varošice. Ostap i Andrej Buljba, vaskrsli u liku Mirona i Aleka Vislavskog, njin otac Taras, otelotvoren u trapavoj pojavi Jakova Herbuta, kurenjski ataman Kukubenko, koga je imao čast da oživi Boris Hardi, i drugi kozački junaci, pretvoreni u derane sa salašâ za Visokim mostom, tvrđavu Dubno osvajali su i u blagodaritelno vreme našeg detinjstva, igrajući se oko razvalina Redlerovog majura. 

[Honvedi su prenoćili u nekojem šumarku blizu varošice, a sutra ujutru odvedoše ih u jednu veliku šumu, dalje od Dubna a bliže liniji fronta. Ovdeka se već sasvim lepo čula potmula grmljavina kanonâ. „Megérkeztünk a vágóhídra." „Stigosmo na klanicu", šalili su se opet oni malo kuražniji. „Joška, bićeš mastan kanonenfuter."

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

Zacelo su nosili u sebi nadeždu da ova šala neće ubrzo poprimiti ukus njine krvi.

A poprimila ga je, oj poprimila, jošte istog dana!

Muvali su se honvedi malne vasceo dan po šumi u koju behu dovedeni. Tek predveče, kad se kanonada topova bila već sasvim približila, do grupice oficira dojahao je, na zapenjenom konju, jedan kapetan sa vatrene linije. „Meddig akartok gondolkozni?!" povika gnevno. „Doklen kanite ovdeka razmišljati?! Zar ne vidite da se sva vojska povlači?"

Kapetan Kiralj, jošte pun hrabrosti i, moglo bi se kasti, naivnosti donete iz mirnodopskog života, odlučno uzvrati:

„Došli smo na front da se borimo za slavu našeg oružja i naših vojskovođa, a ne da begamo!"

Užurbani kapetan opsova.

„Imamo mi dosta slave za oružje i dosta slavnih vojskovođa!" reče. „Ne znadem samo da li će nam dela biti slavna. Sklonite se odavle, ako ne želite da vovjeki ostanete u ovoj šumi!"

U drugačijim prilikama deda Aron, koji je s pažnjom slušao markantnog ratnika, odmah bi shvatio dublji smisao njegovih reči. Ratnik je zacelo hteo da kaže kako jedan narod može da ima slavne momente i slavne istorijske ličnosti, a da mu istorija u celini ipak bude manje slavna. Jerbo istoriju jedne ljudske zajednice, jedne države, najvećma obeležavaju dela samog naroda i kontinuitet njegovih ispravnih opredeljenja, a u manjoj meri slavni pojedinci i izuzetni momenti. Oni su važni samo sa stanovišta spektakla, mita, isprazne patetike.

Sve je ovo deda Aron uskoro, u dugim časovima dokonog i sumornog razmišljanja, s božjom pomoću vaistinu i shvatio, a mnogo kasnije, i malo jednostavnije no što je ovdeka zapisano, i unucima preneo.

U volinijskoj pak šumi nije bilo vremena za meditacije. Granate su, poput prvih kapi olujne kiše, padale već i na kompaniju kapetana Kiralja. Počelo je povlačenje. Pomešala se stara i nova vojska, ovi na nogama i oni na nosilima, infanterija i artiljerija. Sve je to žurilo prema jednoj ćupriji na reci Ikvi, kojoj je trebalo što pre dotaći drugu, brezbedniju dolmu. Već se smrkavalo. Na drugoj strani reke, blizu ćuprije, plamtele su dve velike vatre: bile su zapaljene dve brvnare, da bi jedinice koje su eventualno zalutale imale orijentaciju.

A ruski kanoni iza leđa samo gruvaju. Kidišu na honvedski kanonenfuter kao vukovi na ovce.

Ondak se, u jednom trenutku, zbilo nešta što deda Aron neće nigdar više doživeti, i što nigdar neće zaboraviti. Nekoliko granata, jedna iza druge, palo je posred njegove kompanije, tako da su se honvedi razleteli na sve strane, i oni živi i oni već ras-

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

krvavljeni. Deda Aron je posle prve granate skočio za jedno stablo, posle druge bio je iza nekojeg kamena, a posle treće, ni živ ni mrtav, obreo se u nekojem šipražju. Kad su se eksplozije udaljile, a on malo došao k sebi, začuo je bolno ječanje i stenjanje, u prvom trenutku ni sam nije znao otklen dopire. Osvrnuo se oko sebe i na zemlji primetio krvav trag. Pošao je po njemu. Malo dalje od mesta gdeno je on bio pao, u okrilju razgranatih trnjina, ugledao je ranjenog vojaka. Sedeo je na svojim nogama, nepomičnim i čudno iskrivljenim, a pantalone su mu na kolenima bile u lokvi krvi. Bilo je očevidno da mu je kolena presekao kakav geler šrapnela iliti granate. U licu beše bled kao da su ga upravo sa krsta skinuli. „Ooo, édes barátom!" progovorio je čovek očajničkim, plačnim glasom. „Ooo, mili brate! Reci onima da dođu po mene, da ne skapam ovdeka poput kera!" „Mondd nekik hogy jöjjenek értem, ne dögöljek itt meg mint a kutya!"

Ove reči nesrećnog čoveka izgovarao je deda Aron tako sugestivno, tako potresno, takom je dramatikom ispunjavao tišinu sobe, da se deci u tim trenucima dizala kosa na glavi, a hladni žmarci su im plazili niz leđa.

„I, šta je bilo s njim, dedice? Jesu li otišli po njega?" upitalo bi koje od njih prestravljenim glasom.

„A, to samo Gospod Bog znade."

Deda Aron je, i sam obrezglavljen, našao nekoje sanitetlije i rastolkovao im: „Tamo, između ona dva bresta, u senci trnjina leži čovek sa presečenim nogama, umire." Nije im znao kasti iz koje je kompanije taj ranjenik, ali je jošte jedared apelovao da požure, u pitanju je ljudski život. (Mnogo kasnije on će, kao raspolućen hrišćanin, više puta prebaciti sebi zbog toga što se i sam nije vratio ranjeniku. U tim užasnim trenucima poneo se instinktivno, kao što se u ratu ponaša svaki vojak. A imperativ najizrazitijeg instinkta u ratu glasi: Preživeti, spasiti se! Preživeti! Imperativ koji ne vrvi moralom, ali koji je duboko ljudski, iskonski.) Dvojica sanitetlija vaistinu krenuše prema brestovima, a deda Aron je, u metežu koji svakog časa bivaše sve grdniji, pohitao za svojima.

Ubrzo ih je pronašao, ali ne sve. I u njegovoj kompaniji već nisu bili svi na broju. Nekoje su pokupili sanitetlije, a nekoji su ostanuli da istrunu u blatu brezimene volinijske šume.

Dovedeni su bili u nju da bi ovdeka završili svoje ratovanje za jedan jedini dan, ne ispalivši ni jedan metak, da bi poslužili kao hrana za topove, da bi ovdeka izgovorili jednu jezivu šalu - i potom je životom potvrdili.

Te večeri je sva vojska prešla preko reke, a ondak je general Nađ (Nagy Pali hadtestparancsnok, kojeg deda Aron kao da i danaske vidi ispred grupice oficira nedaleko od ćuprije, sa štopurom u ruci) naredio da se ćuprija digne u vazduh.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

Na drugoj strani reke, na koju je vojska bila prešla, u širini od oko jednog kilometra uz obalu, zemljište beše močvarno i na pojedinim mestima pretvoreno u živo blato. Dešavalo se da je, kad bi se vojaci zbog granate iliti šrapnela raspršili na sve strane, nekoji nevoljnik u mraku upao u živo blato, po kome je, inače, rasla trava, kao i na tvrdoj ledini. Bilo je naređeno da svaki vojak, čim počuvstvuje da propada, položi pušku popreko i zove upomoć. Nekolicinu takih izvukli su te noći, a nije isključeno da je bilo i onih koji su se ugušili.

Narednog jutra, već prilično daleko od reke, na suvom, vojska je počela da se utvrđuje. I vojaci Jedanajste kompanije kapetana Kiralja marljivo su, kao i ostali, kopali dekunge. I opet je odnekud naišao na konju onaj oštri kapetan iz jučerašnje vatre. No čilaš mu sadeka nije bio zapenjen, a on sam je bio dobro raspoložen. Nekoje vreme posmatrao je zaposlene vojake, a ondak mu se na opaljenom licu zabeleše zubi. „Lassan csak, fiúk, messze van a háború vége!" „Samo polagano, deco, jošte je daleko kraj rata!" dobacio im, nasmejao se i odgalopirao na svom čilašu.

Nigdar ga više deda Aron nije vidio - niti zaboravio.

„Ali je krasan čovek bio. Opaljeno lice, crni brkovi, a zubi blistavi kao porcelan. Videlo se po njemu da uživa u svemu ovome, da voli rat. Mora da je kaki iroš bio", konstatovao je deda Aron četiri decenije kasnije, većma za sebe, zagledan u svoju divnu, vozbudljivu, ludu ratnu mladost.

„Samo polagano, deco, jošte je daleko kraj rata!"

Za naredna tri meseca, koliko su honvedi Šeste regimente proveli u rejonu Dubna, moglo bi se kasti da su bili prilično mirni, ter se ovdeka nećemo dugo zadržavati. Mislimo, ipak, da vredi ukratko ispripovedati kako je tuna deda Aron stekao

 

sledeće poglavlje
prethodno poglavlje
sadržaj