NA PRINUDNOM RADU U TREĆEM RAJHU

Pre no što opišemo prilike u kojima su se obreli naši roditelji i susedi, podsetimo se, prijatelji časnejši, da je deda Aron - napokon vaistinu deda, jerbo je već imao petoro unučića - tada bio u četrdeset osmoj godini života. Spadao je, daklem, među one koji su morali da idu u Nemačku. Ipak, on je izbegao usud zarobljenika.

Istini za volju, intimno je naš dedica većma želio da ode negoli da ostane uz baka Serafinu suknju. On je tek sadeka, sa vremenske i prostorne distance, i na osnovu svega što se u međuvremenu bilo dogodilo, sagledivao ono što nije bogzna kako dobro vidio pre nekoliko godina, kad je kao arbajter boravio u Nemačkom rajhu. Stoga bi on, radoznao i fasciniran razmerama ratnih strahota, rado pristao da šparta po uzburkanoj Evropi, makar i s glavom u torbi. („Najvozbudljivije živi ko najviše putuje.") No sinovi su ga jošte u Vrbasu molili da se nekako izvuče, a poslednjeg dana priprema, kad je iz Subotice trebalo da krenu u Nemačku, insistirali su da učini sve što može kako bi se vratio kući, jerbo je ondeka njin već ostareo deda Gabor ostanuo sa pet žena i petoro dece.

Pre no što su ih potrpali u vagone za stoku, stražmešteri su na zborno mesto kasarne blizu ajzibanske štacije (one iste kasarne iz koje je deda Aron u Prvom svetskom ratu polazio na frontove) izveli svih 500 Rusina, uglavnom iz Kerestura, Kucure, Vrbasa i Đurđeva, i oko 1.500 karpatskih Ukrajinaca. Ovi poslednji su donedavna ratovali kao honvedi, čak su i sadeka bili odeveni u honvedske uniforme, no budući da su ih fašisti smatrali, kao i Rusine,

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

ruskom braćom, više nisu imali poverenja u njih, ter su ih također slali na prinudni rad u Nemačku.

Kad su stražmešteri postrojili otrcanu gastarbajtersku legiju (gastarbajter, gost-radnik, evo nove potvrde naše teze da su ratovi svojevrsne gozbe koje narodi priređuju jedni drugima), iz glavnog kasarnskog zdanja izišao je, u pratnji nekolicine oficira, ezredeš, pukovnik. Onako visok, podebeo, bele kose i sivih usukanih brkova, sa sabljom ispod miške, išao je polagano, većma tromo negoli dostojanstveno. Deda Aronu se učinilo da ga odnekud poznaje. „Ko je ovaj oficir?" upitao je najbližeg stražmeštera dok se pukovnik približavao postrojenoj gomili. „Kelemen ezredeš", odgovorio je honved. Odmah se deda Aron setio: Kelemen ezredeš je svojedobno bio Kelemen zasloš, zastavnik, u Devetoj kompaniji subotičke Šeste honved regimente.

Pukovnik vojske u raspadanju izvršio je smotru postrojenih civila i rashodovanih honveda, a ondak je jedan stražmešter viknuo neka iz stroja iziđu oni što imaju petoro dece iliti ispunjavaju koji od ostalih uslova objavljenih jošte u Vrbasu. Istupilo je pedesetak ljudi. Stražmešteri su ih sabili u gomilu i odveli u stranu. Tišina je ponova zalebdela nad krivudavim redovima.

„Van még valakinek mondani valója?" „Ima li jošte nekoji nešta da kaže?" uzviknuo je opet stražmešter. Deda Aron je istupio iz stroja i stanuo u stavu „mirno" ispred pukovnika Kelemena.

„Ezredes úr, alázatosan jelentem..." „Gospodine pukovniče, pokorno javljam, Aron Vislavski, bivši 'vatreni borac' Šeste honved regimente, Četvrti bataljon, Jedanajsta kompanija, koja se zajedno s vašom Devetom kompanijom borila na Halal heđu u Bukovini! Ja se, gospodine pukovniče, ne slažem da kao negdašnji 'vatreni borac' i nosilac 'Malog srebra', pored svoja dva sina, koji su također ovdeka, i petoro unučića, koji su kod kuće, budem poslat na prinudni rad u Nemačku. Ja mislim da to nisam zaslužio, a vi, gospodine pukovniče, rešavajte po svojoj volji i savesti."

Deda Aron je dodirnuo pukovnikovu sentimentalnu strunu, i nije pogrešio. Primetio je da se ezredešu na pomen Halal heđa malko digla leva (iliti desna) obrva. Kad je završio kratku svirku na jednoj struni, Kelemen ezredeš ga je jošte par trenutaka posmatrao. „Gdeno su vaši sinovi?" upita. Deda Aron se okrenuo i dao znak Jevremu i Janku da iziđu iz stroja. Kelemen ezredeš je i njih osmotrio, pak se okrenuo prema „vatrenom borcu". „Pređite u onu gomilu i vratite se kući", kaza tromo. „I pripovedajte unucima o našim junaštvima na Halal heđu!" dometnu mnogo glasnije, patetično, gotovo očajnički, kao davljenik koji u slamki traži spas.

Tako je deda Aron „pregrizao lanac"; premda, kako već rekosmo, to nije učinio s osobitim oduševljenjem. Istog dana on je na štaciji ispratio svoja dva sina i njine drugove, tužan zbog njih i neveseo zbog sebe.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

I mi smo pomalo tužni što više nećemo imati prilike da našeg junaka pratimo na njegovim svetskim putešestvijima. U životu tako biva, sve ima kraj. Pogledajmo stoga šta su u umirućem Nemačkom rajhu videli i doživeli deda Aronovi sinovi, naši očevi.

Subotica - Budimpešta - Beč - Brno - Breslau - Berlin. To je bila maršruta kojom su sa periferije stigli u središte crne Evrope. Ali ni Jevrem ni Janko nisu nakon rata mogli da se sete markirajućih detalja sa tog putešestvija. (DŽaba, za svetskog putnika i svedoka istorijskih zbitija treba biti rođen. Deda Aron bi to cigurno zdravo bolje popamtio. Moždak će se i oni u starosti svega bolje sećati, osobito nakon pete vinske litrenjače.)

Iz Berlina ajziban je gastarbajtersku legiju odneo jošte malo na sever, u gradić Gistrov. Ondeka su ih honvedski stražmešteri predali vermahtovskim cuksfirerima, koji sužnje podeliše u tri povelike grupe. Jedna će biti odvedena u Lajpcig, druga u Torgau, treća u Štetin, potom u Grozborn.

Nijedna grupa nije prošla odveć loše, a pripadnici treće, među kojima behu Jevrem i Janko Vislavski, vaistinu nisu imali razloga da se žale na svoju ratnu sreću. Gozba koju su im Nemci priredili bila je kokošji kašalj u poređenju sa frontovskim i konclagersko-krematorijumskim gozbama koje su u to vreme Hitlerovi podanici priređivali desetinama miliona ljudi.

Mesto Grozborn sastojalo se (moždak se i sade sastoji) iz dva dela. U jednom delu, zvanom Grozborn-Vestfalenhof, živeli su civili, stanovnici, njih nekoliko stotina, a drugi deo, Grozborn-Lagerlinde, sačinjavao je kompleks kasarni, u kojima je bilo smešteno dvanajst do petnajst hiljada vojaka i oficira. U tim kasarnama naši su očevi i njini sunarodnici služili Nemce. Čistili su sobe, kancelarije, hodnike i klozete, pomagali u kuhinjama, štalozima i garažama. Oni koji su imali kaki zanat behu raspoređeni u radionice. Promućurniji i smeliji hlopi, koliko-toliko upućeni u nekoje zanate, predstavljali su se kao berberi, šnajderi iliti šusteri, a Danilo Homza, koji se u zavičaju vrzmao oko parnjača što su davale pogon vršalicama, prijavio se u auto-jedinicu. Dobio je nekoju kamiončinu, amortizovanog „opela" sa takozvanim sauggas motorom. To nemačko ratno čudo trošilo je tvrdo gorivo, jelove cepanice, koje su Danilovi nekvalifikovani pajtaši sekli u komade propisanih dimenzija. Na samom kamionu bila je instalirana peć za sagorevanje jelovine, kao i rezervoar za deponovanje gasa koji se tom prilikom oslobađao. Ovo se gorivo moglo nabaviti i na benzinskim pumpama. Vozač bi stanuo pored gomile džakova sa jelovinom i „tankovao". Jedan džak davao je gasa za oko dvadeset kilometara vožnje.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

Danilo Homza kao vozač počeo je zdravo dobro, a završio bi moždak jošte bolje, da mu se na putešestviju kroz crnu pomeransku šumu nije isprečio divlji kesten. „Opel" je u sudaru bio smrskan, cuksfirer koji je sedeo pored vozača slomio je ruku i iščašio zglob na nozi, a našem Danilu nije falila ni dlaka s glave. Doduše, mislio je da će mu sama glava otići, tako se derao na njega jedan lajtnant, ali je naposletku ipak prošao prilično jeftino: izbačen je iz auto-jedinice i „prekvalifikovan" za konjušara u obližnjem seocetu Štajndorfu.

Nekoji šeretski nastrojeni Danilovi pajtaši kazivaće posle rata - za vreme njegovih pobedonosnih ratničko-rakijaških parada u Panskoj krčmi - da je onaj cuksfirer sa slomljenom rukom i iščašenim zglobom bio jedini „njegov" hitlerovac, ali, kao što ćemo uskoro videti, Danilova verzija vlastite zarobljeničko-ratničke odiseje sasvim je drugačija.

Spomenusmo reč „zarobljeništvo", a, u stvari, ljudi koji su u ovom trenutku junaci našeg letopisa formalno nisu bili zarobljenici. Naime, Bačka u to vreme beše u sastavu Hortijeve Mađarske, pak su oni bili tretirani kao mađarski državljani, u nekoju ruku, daklem, kao saveznici. Ungarische Hilfskraft, Mađarska pomoćna radna snaga - to beše zvaničan naziv njine grupacije. Morali su da nose nemačke uniforme, ali su umesto nemačkih oznaka na rukavu imali mađarsku crveno-belo-zelenu trobojku. Kasnije, kad su se u Grozbornu odomaćili i okuražili, rekoše nekojim unteroficirima da oni nisu Mađari negoli Jugosloveni, jugoslovenski Rusini. Ali Nemci su imali preča posla od bavljenja pripadnicima grupacije Ungarische Hilfskraft.

„Ungari" su, međutim, na razne načine pokušavali da nacistima pokažu da nisu njini saveznici, pak i tako što oficire nisu pozdravljali fašističkim pozdravom, sa ispruženom rukom, negoli uobičajenim vojačkim pozdravom. Nekoje oficire je to iritiralo, ter su iskali tolkovanje ove drskosti.

„Izvinite, her hauptman, ali mi sebe ne smatramo nemačkim vojacima", odgovorio je kapetanu Mihajlo Hrin, koji je, zbog pred-ratnog slugovanja kod dvojice Švaba u Filipovu, tečno govorio nemački i stoga često bio tolmač među svojim drugovima.

„A čiji vi hleb jedete? Zar to nije nemački hleb?" upitao je kapetan.

„Mi jedemo nemački hleb, ali ne po vlastitoj volji, već zato što moramo", odgovorio je Mihajlo Hrin.

Kad se sve sabere i oduzme, Nemci nisu maltretirali svoju pomoćnu radnu snagu. Istina, radilo se mnogo, čak i nedeljom - tada su, naime, „Ungari" bili odvođeni van kasarne, da u okolini kopaju dekunge (crvenoarmejci su se približavali poput Sudnjeg dana!) - ali je slobodne časove svako mogao da provodi po svojoj

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

volji. U tom ogromnom kompleksu, sa mnoštvom kasarnskih paviljona, na raspolaganju su im bili sportski tereni, kantine, pošta i kinematograf (ulaznica je koštala dvanajst pfeniga, a mesečna plata „Ungara" beše trideset maraka), novine i radio program. Doduše, radio-aparati su bili zaključani u sanducima, ter se stanice nisu mogle birati. Sve su igle mirovale na Radio Berlinu.

U organizovani deo slobodnog vremena spadalo je, osim zajedničkog kupanja i nedeljne „rekreacije" u dekunzima, i učenje nemačkog jezika. Na časove su, pored „Ungara", morali da dolaze i pravi zarobljenici, Rusi, koji su obavljali najteže poslove i bili odeveni u svoje uniforme, već iskrzane i iskrpljene. Većina njih nije htela da nauči ni jednu jedinu nemačku reč. Da potajno psuju Hitleru mater na svaki pomen njegovog imena bio im je dostatan i njin jezik.

Časove je držao cuksfirer Ulrih Pfajfer, u civilstvu vlasnik radionice za izradu jorgana u Štutgartu, a asistirao mu Mihajlo Hrin. Jedared je her cuksfirer, slušajući Mihajla kako divani s nekojim Rusom, upitao koliko on jezika govori. Mihajlo je, mešajući istinu i poluistinu, nabrojao: rusinski, srpskohrvatski, nemački, mađarski, ukrajinski, ruski i slovački. „Sieben Sprachen." „Sedam jezika", podvukao je na kraju. „Das ist gut, sehr gut." „To je dobro, vrlo dobro", odgovorio je začuđen cuksfirer. „Vasceli svet je vaš, ako znadete toliko jezika. A ja govorim samo jedan." Tražio je zatim od Mihajla da divani sa zemljacima, na maternjem jeziku. Mihajlo se okrenuo prema drugovima, nekoje vreme čavrljao s njima, a ondak napomenuo neka nikoji ne prevodi vodniku to što će mu on sade kasti, ter se obratio Pfajferu. „Ti, smeteni nemački klipane", rekao mu ljubazno. „I ti bi hteo da vasceli svet bude tvoj. Šipak će biti tvoj! A i šta će ti? Mogao bi po njemu samo da laješ kao kera, kad ne umeš da bekneš nikako drugačije osim na nemačkom." „Ja, ja." „Da, da", povtoravao je blagodušan Pfajfer i osmehom uzvraćao na podsmehe svojih učenika.

Jednog jutra, početkom novembra meseca, unteroficiri su na zbornom mestu postrojili sve „Ungare". Tuna im je kratak govor održao oberlajtnant Fon Vicleben. ŠOčevi kažu da je taj poručnik bio brat, iliti bratučed, feldmaršala Ervina fon Viclebena, jednog od kolovođa u zaveri što je rezultovala neuspelim julskim atentatom na Hitlera. Znademo da je felmaršal posle toga obešen, a kako je njegov brat iliti bratučed u mafijaški osvetničkom nacističkom miljeu ostanuo živ, i čak zadržao čin oficira, meni, Borise, nije jasno.Ć

Oberlajtnant nije mnogo okolišio. Preko Mihajla Hrina kao tolmača rastolkovao je pripadnicima grupacije Ungarische Hilfskraft da se vojska Nemačkog rajha bori protivu komunizma, a za spas Evrope i vascelog civilizovanog sveta, da su borbe velike i da će

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

biti dobrodošao svaki onaj ko se odluči da stane rame uz rame sa hrabrim nemačkim vojacima. Stoga im on daje na znanje da se mogu dobrovoljno prijaviti u jedinice Vermahta. On, oberlajtnant, garantuje im svojom oficirskom čašću da će svaki od tih dobrovoljaca imati ista prava i uživati iste privilegije kao bilo koji drugi pripadnik slavnih divizija Vermahta. Zato, neka ne oklevaju. Ko se već odlučio, može odmah da potpiše prijavu.

Kad je oberlajtnant završio, a Mihajlo Hrin preveo i poslednje njegove reči, među potencijalnim vermahtovcima, postrojenim u nekoliko redova, krenuo je žagor. Ali nikoji nije digao ruku, nikoji nije istupio iz stroja.

„Njas? Niemand?" „Šta? Niko?" začudio se oberlajtnant i nezadovoljno odmahnuo glavom.

Ondak se za reč javio Kucuranin Eugen Salonski. Bio je smiren i odlučan čovek, a nemački je dobro govorio.

„Kao što vam je verovatno poznato, her oberlajtnant, mi ni ovdeka nismo po svojoj volji, negoli smo isterani iz svojih domova i dovedeni u Nemačku pod stražom", reče „Ungar" s glavom u torbi. „A vojaci Vermahta ne želimo da budemo, ter smo se jošte ranije dogovorili da dobrovoljno nećemo potpisati nikake prijave."

Nakon ovih reči smirenog i odlučnog čoveka oberlajtnant se okrenuo i udaljio. Lajtnant koji je stanuo na njegovo mesto na podijumu iskao je od „Ungara" da potpišu makar izjavu da su ovdeka na dobrovoljnom radu. Ali oni, okuraženi, sadeka nisu hteli da potpišu ni to, tolkujući lajtnantu da su ovdeka dovedeni nasilno i da sebe smatraju nemačkim zarobljenicima. Tako je i lajtnant otišao praznih ruku.

Da se ovo dogodilo dve-tri godine ranije, drski gosti Velike Nemačke zacelo bi glavom platili ovako ponašanje. Ali sadeka su Hitlerovi oficiri i sami slutili da se dan svođenja računa naglo približava, pak nisu hteli da sebi tovare na vrat nove zločine.

Šestog januara 1945. godine, na Badnje veče po starom kalendaru, zemljaci iz Bačke okitili su u vojačkom klubu božićnu jelku, a ondak, uz blagonaklon osmeh po službenoj dužnosti prisutnog cuksfirera Pfajfera, otvoriše nekoliko flaša palinke nabavljene ispod ruke. Nešta docnije, kad se, usred evociranja uspomena na život u zavičaju, među drugove na trenutak uvukla setna, pomalo svečana tišina, Mihajlo Hrin, pobožan čovek i dobar besednik, sadeka jošte i nadahnut šnapsom, održao je drugovima ovu malu patetičnu govoranciju:

„Braćo moja, vidite li vi gdeno se mi nalazimo? U srcu Nemačke, koja je pola sveta u crno zavila, u neizvesnosti i stalnom strahu za svoje živote. Molimo se, braćo, Gospodu Bogu, da usliši naše želje, da nas izbavi iz prokletog Nemačkog rajha, iz okolnosti u kojima čak i Božić moramo da proslavljamo u prisustvu pred

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

stavnika Satane! O, Gospode! Saslušaj naše molitve, usliši naše želje, Ti, koji si svemoguć, ne dopusti da svoje živote ostavimo u strašnoj tuđini, daleko od onih koji su nam najdraži! Molite se, braćo, Gospodu, molite se danjom i noćom, da se izvučemo odavle, i da više nigdar ne vidimo ovu satansku zemlju!"

Govorio je vaistinu dirljivo Šseća se stric JevremĆ, svi su bili ganuti, nekoji je zemljak pustio i pokoju suzu. Mislili su na svoje domove, na teške borbe što se približavaju, u kojima će, izvesno, i oni morati da plate ceh Zlom Usudu, kome su dosad srećno izmicali. U svakom slučaju, bili su uvereni da više nigdar neće poželeti ni da čuju za Nemačku, samo ako se, s božjom pomoću, iskobeljaju iz nje. Mihajlo Hrin je, ako sudimo po navedenoj govoranciji, u to bio uveren većma od svih.

Ali putevi Gospodnji su nedokučivi, Njegove su odluke neshvatljive, Njegova poigravanja sa ljudima čudna, neretko tragična, češće komična. Da je kogod na Badnje veče početkom 1945. godine prorekao Mihajlu Hrinu kako će nakon jedne i po decenije u Keresturu prodati konja i ostaviti napoličaru pet jutara zemlje, a sam da će se pokupiti i otići na rad u Saveznu Republiku Nemačku, on bi se prekrstio i zablenuo u komičnog proroka. A da mu je prorok jošte kazao da će se u SR Nemačkoj zaposliti upravo u jorgandžijskoj radionici svog ratnog druga Ulriha Pfajfera, koga je maločaske nazvao predstavnikom Satane, on bi se tri puta prekrstio i huncutu u lice nasmejao.

Gospod je, međutim, udesio da se sve dogodi baš ovako kako smo sadeka zabeležili. Da li je Mihajla na naveden koračaj naterao relativno mukotrpan život u zavičaju, da li je, zaboravivši teške trenutke iz zarobljeništva, poželio da se vrati u svoju mladost, iliti ga je Nemačka, uprkos svemu, ipak bila fascinirala - to mi nećemo ni probati da odgonetamo. I ovog puta traženje odgovora na zagonetke života prepustićemo vremenu, odnosno istoriji, toj mudroj klasifikatorki i tolkovačici života i vremena.

U ponoć 18/19. januara 1945. godine po vascelom kasarnskom kompleksu odjeknuli su povici: „Aufstehen! Aufstehen!" „Diž' se! Diž' se!" Bila je vozbuna. U ratnoj zoni, koja je već uveliko bila zahvatila Pomeraniju, našao se i Grozborn. Rekonvalescenti, polusposobni rezervisti, golobradi mladići iz ovdašnje podoficirske škole i iskusni oficiri, koji su, prekaljeni i osakaćeni u velikim bitkama na Istočnom i Zapadnom frontu, svoja znanja prenosili na mladiće, počuvstvovali su da je kucnuo odsudan čas. Glasovi, užurbane komande, brektanje motora kamiona i tenkova, sve se to u toj mrazovitoj beloj noći slivalo u opšti metež od koga je čoveka podilazila jeza. Nekoje jedinice su krenule odmah, druge tek ujutru. Napuštale su kasarnski kompleks u Grozbornu neprekidno, tokom čitavog dana.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

Grupacija pomoćne radne snage, predvođena trojicom cuksfirera, krenula je među poslednjima, tek predveče. Pešačili su vascelu noć, a mraz beše tako jak da su im cipele bile tvrde kao kost. Putem Grozborn - Lubek, koji je ličio na korito reke sa belim obalama (načinili su ih buldožeri za raščišćavanje snega), tekla je bujica tenkova, kamiona, topova, vojaka i civila. Ovi poslednji išli su pretežno pešice, tek nekoja grupa žena i dece sedela je na kolima sa konjskom zapregom, na gomili namirnica i najnužnijih stvari. Kako su kilometri proticali, a ljudi i konji gubili snagu, sve je više tih stvari bilo u snegu kraj puta. A bilo je i koječega drugog. Jedna dečja kolica, sa mrtvim detencetom, našim su očevima ostanula urezana u sećanju kao rana koja nigdar neće biti potpuno zaceljena.

„Mnogo je, oj mnogo ovakih rana hitlerizam rasejao po Nemačkoj!" kazala bi, izvesno, frau Gertruda Švarc da je kojim slučajem videla ovaj prizor.

„A jošte groznije rane rasejao je po nekojim drugim državama!" odgovorio bi joj deda Aron da se slučajno obreo pored nje.

„Da nije nas, sposobnih, marljivih, kulturnih, ali ujedno i samoživih, agresivnih, nezajažljivih Nemaca, ne bi bilo ni hitlerizma", dodao bi moždak bistar Vili Švarc.

U Lubeku su deda Aronovi sinovi i njini pajtaši proveli desetak začuđujuće mirnih dana. Spavali su u jednoj školi, a preko dana išli da čiste puteve od snega. Poslednjeg dana bili su podeljeni u grupice, svakom Nemcu bila su dodeljena sedmorica „Ungara". Svaki od tih vođa putešestvija dobio je Ausnjeis, ispravu, i zadatak da poverenu mu grupicu odvede u Češku kako znade i ume, budući da redovan saobraćaj više nije postojao. Grupica u kojoj su bili Jevrem i Janko Vislavski pripala je postarijem predratnom činovniku iz Berlina Lotaru Diksu.

Diks je sa svojom grupicom otputovao u Štetin, potom u Berlin. Želio je da vidi suprugu i stanje kod kuće. Ajziban je dugo čekao na svakoj štaciji, metež i nered harali su posvuda kao gladni vuci, ali osmorica ratnih vandrovkaša uveče ipak stigoše u prestonicu Trećeg rajha. Berlin je tada već bio skoro neprekidno bombardovan, mnoge zgrade behu porušene, svetla nije bilo, a na bulevarima i sokacima behu raščišćeni samo kolovozi. Približavajući se sa „Ungarima" svom kvartiru blizu Aleksanderplaca, Diks je u mraku prepoznao zgradu u kojoj je stanovao njegov sestrić sa familijom. Četvorospratnica je bila presečena po vertikali kao satarom: jedna polovina beše u ruševinama, druga gotovo nedirnuta. U jednoj sobi na prvom spratu jošte se u uglu nazirao krevet, na trećem spratu šifonjer, avetinjski usamljen, kao mrtvački kovčeg. Diks je postajao vidimo uznemiren.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

Laknulo mu je kad je ugledao tek načetu zgradu u kojoj beše i njegov stan, a jošte većma se obradovao kad je zatekao suprugu kod kuće, također samo delimično ruiniranu. Njih dvoje imali su sina, ali je početkom četrdeset treće nestanuo na ruskom frontu.

Večerali su slaninu i krompir kuvan u ljusci, popili po šolju čaja i jošte malo poćaskali za astalom. Diks, koji beše pasioniran slikar amater, pokazao je svojim slovenskim prijateljima nekoliko akvarela što su visili na zidovima. Većinom su to bili realistički gradski pejzaži.

„Vidite, deco, ovako je negdar izgledao naš lepi Berlin", kazao je setno i pomalo patetično. „A videli ste ga sade: ni sam pakao, bojse, ne izgleda gore. O, Bože! Ja sam verovao da umetnost vaistinu oplemenjuje čoveka, da će ona spasiti svet. Što više umetnosti, govorio sam svojim prijateljima, tim bolje za sve nas, za naš narod, za vascelo čovečanstvo. A sve je to bila varka, jedna velika, velika zabluda! Sade se često pitam: Ima li bavljenje umetnošću ikake svrhe, vredi li išta sva umetnost sveta od pamtiveka do danaske? Može li se čovek voopšte popraviti, oplemeniti, očovečiti?"

„Loti, dražajši Loti, ti sebi vazda postavljaš pitanja koja umetnici, humanisti i - oprosti što moram to da kažem - mekušci postavljaju sebi i svetu već stolećima", uzvratila je smireno frau Rozemari Diks. „Sve ovo je vaistinu strašno, strašnije čak i od najstrašnijeg sna, ali sve će to ipak proći, a umetnost će ostanuti. Ti si sam, dražajši Loti, govorio da se sve na svetu menja i nestaje, samo je umetnost vekovečna. Ona, istina, nije uspela da čoveka očoveči onako brzo i efikasno kako bi ti želio, ali, uprkos ovom vremenu, ja verujem da je čovečnosti na svetu sve više, a nečovečnosti sve manje. Zlo jošte na mahove pobeđuje, jerbo su ljudi zasad bliže egoizmu nego filantropizmu, ali - seti se vlastitih reči - Dobro će na kraju ipak trijumfovati. Jošte ćemo mi, mili, špacirati novim Berlinom, moždak i lepšim od onoga koji si ti s takom ljubavlju slikao."

Mudra i plemenita frau Rozemari je, potkrepivši optimizmom i jošte po jednom šoljom čaja osmoricu muškaraca, pripremila u dnevnoj sobi i predsoblju ležajeve za „Ungare", a potom se sa mužem povukla u spavaću sobu.

Sutradan ujutru Diks je poveo sa sobom Jevrema i Janka, s kojima se najlakše sporazumevao (ne zaboravimo da su se oni jošte kao deca igrali s dečurlijom sa švapskih salaša za Visokim mostom), ter se uputiše u jednu kasarnu da dignu provijant koji im je pripadao. Tek sadeka, na svetlosti prohladnog i povremeno sunčanog dana, braća Vislavski mogla su da vide svu veličinu i tragediju Berlina. Zgrade sa zagaravljenim fasadama, povađenim očima i nagorelim krovnim kosturima, ruševine u kojima nije ostanuo ni

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

kamen na kamenu, mnoštvo dubokih kratera, kao na površini mrtve planete, pokoja smrknuta vojačka kolona i retki civili, koji kao da su izgubili moć orijentacije - sve je to činilo veoma dojmljive, nezaboravne, apokaliptične prizore.

Ali ne, ni Jevrem ni Janko nisu nakon rata mogli da se sete ni Brandenburške kapije, ni bulevara Unter den Linden, ni Tirgartena, ni Rajhstaga, ni Rajhskancelarije. Moždak su i videli ponešto od toga, ali čovek ne pamti sve što je vidio, već samo ono na šta se usredsredio, a njima, bogme, ni na kraj pameti nije padalo da se ovamo negder, moždak na par stotina meteri od njih, duboko pod zemljom dogovaraju, bodre i glože Hitler, Gering, Gebels, Borman i druge nacističke glavešine.

Na licima dečaka razočaranje. Eh, ti njini očevi! Hodali su po samom Berlinu, nalazili su se moždak na par stotina meteri od mesta gdeno su jošte živi živcati boravili oni mistični, čudovišni, nestvarni ljudi, a kontali su samo o tome kako da što pre stignu kući. Propustili su priliku - teško je reći kaku, ali, u svakom slučaju, veliku, jedinstvenu, črezvičajnu priliku - samo zato što nisu bili svesni gdeno su se obreli, što nisu dostatno pažljivo razgledali najvozbudljiviju kombinaciju vazda promenljivog kaleidoskopa istorije. Umesto da sa rođenim Berlinerom prošpaciraju bulevarom Unter den Linden, da se promuvaju oko Brandenburške kapije i Rajhskancelarije, oni su mislili samo na banalnu fiziologiju, na svoje stomake i, u krajnjoj konsekvenci, na svoje glave - istina, jedine koje su imali.

Hitler! Gering! Gebels! Himler! Borman! Ajhman! Kajtel! Denic! Romel! Guderijan!

Strašna, magična imena, sablasni, čudovišni ljudi! Da li su oni vaistinu postojali, iliti su izmišljeni samo zato da bi vozbudljivijim i strašnijim činili ovovremske jezovite bajke, kojima se plaše deca? pitali su se dečaci zagledani u lica očeva, koje moždak ni par stotina meteri nije razdvajalo od sablasnih nacističkih idola, par meseci pre no što su se oni na vjeke vjekov preselili na najmračnije stranice istorije.

Docnije, kad već budu malo zreliji, kad jedan od njih bude počeo da študira istoriju, sinovi „ratnih turista" u velegradu iz kojeg su poticale direktive za pisanje najmračnijih stranica istorije pitaće se gdeno leži uzrok fascinantnosti tih monstruoznih dejstvenika, magičnosti njinih strašnih imena. Odgovor će se pomaljati sporo i nepredvidivo, neciguran, moždak i feleričan. A on bi, sažet, mogao da glasi ovako:

Istorijski pojedinci obasjani su fosforescentnim svetlucanjem koje izbija iz pozadine iliti (kako bi kazao budući istoričar) iz fona sačinjenog od delâ dotičnih pojedinaca. Da nije bilo Trećeg rajha i Vermahta, Istočnog i Zapadnog fronta, ter mno-

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

gih drugih frontova i bitaka, da nije bilo SS-a, Gestapoa, KC logora sa gasnim komorama i krematorijumima, neviđenih stradanja nedužnih, miliona mrtvih - rečju, da se siluete tih fantomskih istorijskih kreatura ne ocrtavaju na čudovišnom fonu, jedinstvenom u svojoj (kako bi kazao budući slikar) negativnoj veličanstvenosti, nepovtorivom u svojoj jezovitosti - Hitler i njegovi suludi saradnici ne bi zasluživali drugačiju pažnju osim psihijatrijske. No frankenštajnovski monstrumi bili su sasvim ovladali ukletim zamkom germanske sposobnosti i marljivosti, germanske samoživosti, agresivnosti i nezajažljivosti, potom se proširili izvan njega, a stravična pustoš koju su načinili u Evropi izaziva u nama posebna duševna stanja kad god se sretnemo s njinim imenima. Zahvaljujući, daklem, paklenom fosforescentnom fonu sačinjenom od svojih dela, odnosno nedela, oni će u svesti mnogih pokolenja egzistirati kao izuzetne (negativne, dašta, ali ipak izuzetne) kreature, što je jošte jedan u nizu viceva ćudljive Istorije, jerbo, koliko znademo, većina njih bili su mediokriteti, a nekoji čak najbednije ništarije.

Zločinački nadrigeniji, pseudotevtonski mitomani, šovinistički fanatici? Paranoici megalomanskog stila, politički gangsteri? Nikogovići koji su, zbog inferiornosti na individualnom nivou, kompenzaciju tražili na kolektivnom nivou? Koje bi od ovih obeležja najadekvatnije predstavilo njino suštastvo? Sva zajedno?

Naši očevi nisu ni pomislili da ovo utvrde na licu mesta. Stigoše sa Lotarom Diksom pred kasarnu u kojoj su nameravali da uzmu sledovanje, a tamo je jedan vojak rastolkovao Diksu da će, ako bude išao po provijant, morati sa svojim ljudima da uđe u kasarnu i da ostane u njoj sve dok ne produži putešestvije. To se Diksu nije dopalo, ter nije digao sledovanje, negoli je sa svojim pratiocima otišao u nekoje prihvatilište za postradale civile, u kome je radila njegova sestra. Ona, međutim, u to vreme nije bila na poslu, pak su se tri ratna vandrovkaša zaputila u Vilmersdorf, zapadni deo grada, u kome je sestra stanovala. Zatekli su je kod kuće, obradovala se bratu, a na rastanku mu tutnula u ruke poveći paket sa raznim namirnicama.

Trećeg dana Lotar Diks oprostio se od svoje uplakane frau Rozemari, oprostili su se od nje i sedmorica „Ungara", ter uđoše u ajziban za Lajpcig. Ajziban je krenuo - zarobljeničko putešestvije naših očeva već možemo privesti kraju po skraćenom postupku.

Plzen. Zadržali su se ondeka oko mesec dana. Strahujući od crvenoarmejaca, Diks je govorio „Ungarima" koji su ga poznavali: „Ako dođe 'Ivan', vi, nadam se, nećete zaboraviti da sam s vama dobro postupao." Obećali su mu da će o njemu govoriti sve najbolje. Vaistinu, o tom mirnom i čuvstvitelnom čoveku nisu mogli da kažu ništa rđavo. No vajni Lotar Diks ipak nije dočekao „Ivane". Čim je

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

među nemačkim vojacima počelo prijavljivanje dobrovoljaca za odbranu Berlina, pohitao je u zagrljaj voljenom rodnom gradu.

Berlin nije odbranio, a da li je uletio u zagrljaj smrti - istorija nas o tome ne obaveštava.

Pardubice. Nedaleko od te varoši, pored same Labe, poluslobodni zarobljenici su kopali dekunge. Tek da ubiju vreme. Osamdesetak muškaraca za dve sedmice nije iskopalo više od pedesetak meteri dekunga.

Kunjetic. Tuna cuksifireri već nisu znali šta da čine ni sa sobom ni sa ljudima koji su im bili povereni. Sedmog maja cuksfirer Kloc je svima pročitao saopštenje da je Adolf Hitler „poginuo na frontu". Dva dana kasnije „Ungari" su se poslednji put obreli u ajzibanu i, prebrodivši jošte nekoje peripetije, koje nisu toliko važne da bi ušle u ovaj letopis, srećno stigoše svojim domovima.

Uskoro ćemo, prijatelji časnejši, i mi stići do kraja naše pripovesti, ali na ovome mestu moramo ukratko opisati završetak zarobljeničko-ratničke avanture keresturskog barona Minhauzena. Istina, on, Danilo Homza, nije član porodice Vislavski, ali je dugogodišnji prijatelj deda Arona, njegovih sinova i unuka, ter je red da mu, u ime tog prijateljstva, podarujemo nekoliko pasusa.

Posle udesa s „opelom" u šumi blizu Grozborna (koji će se u poratnim kazivanjima konjušara na ekonomiji keresturske Zadruge pretvoriti u planiranu diverziju), Danilo je s kamiona od oko pedeset konjskih snaga spao na pedesetak konja u vojnom štalogu u Štajndorfu.

„U miru sam se, kao mašinist na parnjačama, obučavao da baratam ratnom tehnikom, a u ratu, u štajndorfskom štalogu, izučih konjušarski zanat. Vazda sam bio pametniji od drugih, vazda sam radio smišljeno, ali sam već sit konjâ, volio bih da se opet dočepam volana. No zadrugari, bitange, ne počituju moje sposobnosti i zasluge, ne daju džip, čak ni traktor", govoriće u dosadnom miru prijateljima u Panskoj krčmi negdašnji zarobljenik i ratnik Danilo Homza.

A ratnik je postanuo zahvaljujući upravo konjušarskoj službi u Štajndorfu. Naime, kad je, sredinom januara 1945, front zahvatio i taj deo Pomeranije, konji i konjušari iz štajndorfske kasarne bili su poslati na borbenu liniju ispred gradića Dojče Krone, gdeno je trebalo vući ogromne topove umirućeg Rajha. Uskoro se, prema kazivanju samog Danila, na tom delu fronta odigrala jedna od najvećih bitaka Drugog svetskog rata. Nju mi ovom prilikom nećemo opisivati, jerbo ju je jedan od najvećih njenih junaka već mnogo puta opisao svojim slušaocima u Panskoj krčmi, a bojse ju je i istorija zabeležila u nekojim svojim knjigama. Mi ćemo se zadovoljiti prenošenjem Danilove tvrdnje da je nekoliko puta za dlaku

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

izbegao parčad granata i rafale mašingevera. A u trenutku kad su fini tenkovi T-36 počeli da ruše objekte jednog majura kao kućice od karata, nalazio se u kovačkoj radionici tog majura. Par minuta posle njega u radionicu je uletio jedan Nemac i počeo da kroz pendžer šmajserom gađa tenkovsku infanteriju. Puca, a vatrena noć mu izvana obasjava bledo satansko lice, drhtavu siluetu. Danilo priskoči, istrže mu šmajser iz ruku i hitnu ga u ćošak. „Njas machst du? Sieh: 'Injan' kommt!" podviknu Švabi. „Šta radiš ti? Pogledaj: 'Ivan' dolazi! Zar želiš, glupane, da i ovamo pošalje granatu?" Švaba ga je, drhtav i bled, samo gledao, da bi se potom, izbrezumljen, šćućurio pored šmajsera u ćošku radionice.

„Ja sam, ljudi božji, golim rukama spasavao ruske tenkove od nemačke paljbe!" grmiće nakon rata Danilo Homza u Panskoj krčmi, glasom pijanim od zanosnog herojstva i smrdljive rakijetine.

Sluteći da će koji od tenkova vaistinu poslati granatu u radionicu, ratnik sa trodnevnim frontovskim iskustvom, ali i s bistrom glavom, izletio je odande i dotrčao do zgrade u kojoj je, po svemu sudeći, negdar stanovao vlasnik majura. Ni sam ne znajući kamo da se dene, popeo se za trojicom Nemaca na sprat i banuo u prostran salon. Ugledao je gotovo nestvaran prizor. Pored svakog pendžera stajalo je po nekoliko Nemaca: iz mašingeverâ, šmajserâ, snajperâ i pušaka, iz svega što im je bilo pri ruci sipali su vatru na nadiruće crvenoarmejce. Prasak oružja u zamračenom salonu bio je dopunjen ljudskim kricima i jaucima. Vatra je izvana osvetljavala ranjene i mrtve hitlerovce na patosu salona. Ovako izgleda pakao, pomisli Danilo i pohita napolje.

Na stepeništu je preskočio mrtvog nosioca štalhelma, i zaobišao ranjenog, koji je strašno jaukao. Slučajnom ratniku na vjeke su ostanule u ušima reči izmucane kroz jecaj: „Mein Gott, das ist also mein Ende!" „Moj Bože, to je, daklem, moj kraj!"

Da, to je vaistinu bio kraj. I smrtno ranjenog Nemca i vascele frankenštajnovske Nemačke. Dvorištem majura, kao i hiljadama drugih dvorišta širom umirućeg Rajha, pretrčavali su crvenoarmejci. „Davaź!... Smotri, smotri, Serëža!... Pridiii!" „Hajde!... Pazi, pazi, Serjoža!... Priđiii!" čula su se odande njina dovikivanja. Danilovo pomahnitalo srce jošte jače zakuca. Od radosti i od straha. Da li će ga spasiti braća Rusi, iliti će, ne bude li pazio, sadeka na kraju poginuti od njine ruke? Setio se izreke koju je pre rata par puta bio čuo od svog prijatelja čika Arona Vislavskog: „Ukoliko se čovek smrti manje plaši, utoliko više vredi." Ja se smrti voopšte ne plašim, kaza sadeka samome sebi neustrašivi Danilo Homza. Ipak je, da ne bi Rusima nehotice pružio priliku da o brata ogreše dušu, u trenutku zatišja dotrčao do vrata za koja je jošte od popodneva znao da vode u podrum. Sišao je u najgušći mrak i hrabro seo u najzabačeniji ćošak. Nije dugo čekao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

Rafal baćuškinog mašingevera otvorio je podrumska vrata, a ondak je zasvetlela ručna lampa.

„TovariČi, ne strelÔźte, tut Ágoslav!" „Drugovi, ne pucajte, ovdeka Jugosloven!" doviknu Danilo iz mišjeg mraka.

„Nu, čto t˙ zdesý delaeš?" „No, šta ti radiš ovdeka?" začudio se baćuška kad je primetio preplašenog Jugoslava u pocepanom nemačkom šinjelu. „Kak t˙ prib˙l vplotý do Germanii, ëb tvoÓ matý? VasÔ, pročeši, pročeši ešë." „Kako si dospeo čak do Nemačke, jebô ti ja mater? Vasja, pretraži, pretraži jošte", naložio je svom pomoćniku, mladom plavokosom deliji.

Danilo je rastolkovao baćuški i Vasji kako je pre pola godine stigao u Nemačku i kako je maločaske spasio nekoliko krasnoarmejskih tenkova od granata nemačkih haubica i protivtenkovskih topova, a oni ga upitaše hoće li da ratničko putešestvije nastavi s njima, iliti da ga pošalju u Moskvu, kako bi od druga Staljina primio odlikovanje. Junak reče da bi on najradije kući, odande će da udari Švabama u bok, ter će se sa tovarišima krasnoarmejcima opet sresti negder u Pešti. Uzeše mu podatke, radi odlikovanja - i to bi, prijatelji časnejši, bilo sve što se Danilu Homzi desilo na završetku njegove nemačke avanture.

Zapravo, nije sve. Zaboravili smo da kažemo kako je Danilo bio jedini Rusin koji se sreo sa maršalom Geringom. Ali o tome će vam on pripovedati samo u trenucima izuzetnog nadahnuća, u koje će zapasti ako mu u Panskoj krčmi platite desetak fićoka rakije.

Spomenusmo Pansku krčmu, to znači da smo već u Keresturu. Pak da vidimo šta se ondeka zbivalo pred završetak rata, odnosno kako su se nekoji hlopi iz našeg sela i atara obreli 


 sledeće poglavlje
prethodno poglavlje
sadržaj