9.  REALISTI I UTOPISTI


  Čovek se, na sreću,
iz veka u vek menja nabolje.
Ali danas, na nesreću,
ne onako brzo i radikalno kako bi,
s obzirom na brzinu i veličinu
promena koje u svom užem, širem
i najširem okruženju izaziva,
trebalo da se poboljšava.
Taj proces će se
ubrzati i radikalizovati
samo ako ljudsko biće, čovečanstvo
kao celina bude shvatilo da mora,
radi otklanjanja sijaset negativnih
posledica pretežno pozitivnog progresa
u mnogim domenima stvarnosti,
sebe što pre i što radikalnije
promeniti nabolje.
 
Ovaj imperativ sada,
na početku trećeg milenijuma,
uistinu shvataju samo
izuzetni pojedinci.
Ima među njima svakojakih:
i umišljenih proroka, i nabeđenih
mesija, ali i vidovitih umnika.
Zajednička im je plemenita,
opravdana briga za sudbinu
čovečanstva i sveta.
Prizemni realisti,
samoživi, kratkovidi,
ponajviše u vlastite neposredne
želje, interese, ciljeve zagledani,
sve njih nazivaju čudacima,
idealistima, utopistima.

 
*
 
Kad se razmišlja o ovoj
kategoriji posebnika, valja
imati na umu dve pouke iz istorije:
Svet su obično menjali fanatični borci
za ostvarenje postavljenih ciljeva.
Bilo je mnogo fanatika koji su
svojoj sredini nanosili zla,
ali je bilo dosta i onih
koji su inicirali
pozitivne promene.
 
Današnji svet,
bar njegov najnapredniji,
najkulturniji, najcivilizovaniji deo,
tako je uređen da negativni fanatici
nisu u mogućnosti da se razmahnu
i da vlastitoj okolini
nanose golema zla.
 
Pozitivni fanatici,
a takvi su i oni kojima je
glavni cilj poboljšavanje čoveka,
spasavanje čovečanstva, ne izazivaju,
poput negativnih fanatika,
aktivan, spontan i organizovan otpor
gotovo svih pripadnika osnovnih
društvenih slojeva u zemljama
u kojima žele da realizuju
vlastite ideje.
No, budući da im je cilj
veoma pretenciozan, dalekosežan,
naizgled maglovit, neostvariv, smešan,
popravljači i spasioci ne uspevaju
da za realizaciju svojih ideja
masovno motivišu pripadnike
osnovnih društvenih slojeva
u zemljama u kojima deluju.
 
*
 
Nedovoljno čvrste i uporne
vizionare čak i pasivan otpor,
u obliku indiferentnosti okoline,
pokoleba, na kraju i natera
da odustanu od nastojanja
da ciljeve ostvare.
Čoveka mogu poboljšati,
svet mogu spasiti samo dosledni,
u okviru svojih principa elastični
pozitivni fanatici, idealisti, utopisti.
Oni koji znaju da su valjane utopije
potrebne ljudima, kao što su
svetionici potrebni mornarima.
 
Istina je da su postojale,
da i sad postoje negativne utopije,
koje su pojedince i narode unesrećivale,
koje ponegde još uzrokuju nesreće.
Najpoznatije među njima su,
u domenu društvene stvarnosti,
komunistička utopija,
a u domenu prirodnih nauka
militaristička zloupotreba
naučno-tehnoloških dostignuća,
sa ciljem da se stvori svemoćno oružje,
koje će posednika takve zlokobi
zaštititi od svake opasnosti.
Istina je da su postojale,
da i sad postoje pozitivne utopije,
koje nisu mogle, koje ni danas
ne mogu da budu ostvarene.
U društvenom domenu najpoznatija je
čežnja mnogih za sveopštom jednakošću
bez komunističkog totalitarizma,
u domenu prirodnih nauka takva je
čovekova čežnja za ovladavanjem
svim tajnama i silama Prirode.
 
*
 
Istina je, međutim, i to
da je čovek od pamtiveka do danas
ostvario mnogobrojne utopije.
Iz društvene stvarnosti
neka ovde bude spomenuto
oslobađanje robova i kmetova,
pravo građana na izbor svojih
predstavnika u političkim organima,
pravo žena da u svakom pogledu
budu izjednačene sa muškarcima,
a opšte su poznate i mnoge druge
starije i novije tekovine
u domenu ljudskih prava.
Iz domena prirodnih nauka
neka ovde budu spomenuti
čovekovi snovi o mogućnosti da,
leteći, jureći ili ploveći,
savladava ogromna prostranstva,
da za nekoliko dana,
ili čak za nekoliko sati,
stigne s kraja na kraj sveta.
Vekovima je čovek sanjao da
efikasno leči bližnje, da, recimo,
otvarajući njihova tela,
bolesne organe zamenjuje zdravim.
Vekovima je sanjao o mogućnosti
da najteže poslove umesto njega
obavljaju mašine.
Ti snovi, i mnogi, mnogi drugi,
iako su nekad nalikovali na utopije,
danas su obična stvarnost,
puka svakodnevica.
 
Među utopijama treba,
dakle, razlikovati ne samo
negativne i pozitivne nego i
neostvarive i ostvarive.
 
*
 
U prvom svom stadijumu
svaka je utopija neostvariva.
Neostvarivost je u njenoj definiciji.
Ali ljudsko biće, globalna ljudska
zajednica neprekidno se menja.
Ono što je u jednom vremenu,
u jednoj epohi bilo neostvarivo,
u drugoj epohi, u drugom stadijumu
individualnog i društvenog
čovekovog razvoja, kad se
u odgovarajućoj konstelaciji
nađu svi potrebni uslovi,
postaje ostvarivo.

Da li sada,
na početku trećeg milenijuma,
postoje uslovi potrebni za buđenje,
osvešćivanje, poboljšavanje
ljudskog bića,
da li postoje uslovi
za spasavanje ljudskog roda
i sveg živog sveta na Zemlji?
Postoje!

Ugroženost čoveka,
čovečanstva, sveg živog sveta
na Oštećenoj Planeti,
tako je evidentna,
da je ne samo u glavama najumnijih
nego i u glavama mnogih drugih ljudi
veoma narasla svest o potrebi
što hitnijeg i što delotvornijeg
rešavanja najvećih problema
današnjeg sveta.
Samo tom akcijom ljudski rod

može sebi obezbediti
dugotrajnu budućnost!

<<       >>
sadržaj