II

IZMEĐU SVAKODNEVICE 
I VEČNOSTI

- Pisac tumači večnost, a spotiče se o svakodnevicu.

Misao koja blešti poput munje, koja otvara oči, prosvetljava um. Naleteo sam na nju odavno, čitajući neke književne novine, ali tada njen gromovit udar nisam valjano apsorbovao. Smestio sam je u jedan od zabačenih kutaka svoga duha, ne zapamtivši kontekst u kome beše zapisana, čak ni ime čoveka koji ju je obnarodovao. Dozvah je na osvetljeno polje sećanja, i sagledah njenu pravu vrednost, tek kada shvatih da i sam pokušavam da tumačim večnost, kad osetih da sam već poprilično izubijan usled spoticanja o svakodnevicu. Beše to dan kada sam, minutom ćutanja i razmišljanja, obeležio početak penjanja uz planinu delimično obavijenu maglom. Za čitaoca je to jedan dan iz prošlosti, za mene dan koji je malopre osvanuo.

Sedim za radnim stolom, nad tastaturom kompjutera, zagledan u monitor na kome svetlucaju upravo napisani redovi, a do mene, zapravo u meni, u mojoj imaginaciji, sedi jedan od fiktivnih likova mog romana, Boris Hardi.

Izvoli, blagorodni prijatelju, reci šta te muči. Zašto me uznemiravaš, kao duh danskog kralja nesrećnog Hamleta? Jesam li se ogrešio o tebe?

- Ogrešio si se o svu trojicu unuka slavnog keresturskog salašara deda Arona Vislavskog - Aleka, Mirona i mene - jer prvobitno u tvojoj koncepcepciji beše određeno da mi budemo glavni junaci ovog romana, a sada, kad ti se u glavu definitivno uvrtelo uverenje da si prvenstveno tvorac heuteranizma, pa tek onda i romansijer, kad si počeo da gradiš konačno

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

obličje svoje faraonske piramide, rešio si da sebi dodeliš počasno mesto, nas da potisneš u polumračne kutove.

I samo ovo zdanje će, kako vidim, na prelasku iz radne u konačnu verziju promeniti formu i sadržinu: neće biti konvencionalan višetomni roman, kao što je trebalo da bude, nego knjiga o životu i delu osnivača heuteranizma.

Dobro bi bilo da se zapitaš kako će ta knjiga biti dočekana u Jugoslaviji, zemlji punoj svakojakih primitivizama, iracionalnosti, predrasuda i tabua, zemlji u kojoj, hvala starom đermu, svakim danom ima sve više svežeg vazduha, umnog rezonovanja, slobode i demokratije, ali u kojoj se tu i tamo još s podozrenjem gleda na ideje koje nisu sastavni deo zvanične ideologije.

- U filozofiji heuteranizma, za koju najkraće možemo reći da je uopšten ali jasan i konzistentan pogled na svet, odnosno u ideologiji heuteranizma, koju možemo definisati kao sistem konkretnih ideja, ciljeva što proizilaze iz tih ideja i principa koje treba imati na umu prilikom ostvarivanja postavljenih ciljeva, nema ničeg što se suprotstavlja socijalizmu primerenom čoveku. Uz to valja napomenuti da osnivač heuteranizma u drugi plan stavlja heuteranizaciju Jugoslavije i njoj sličnih zemalja u razvoju. Moj pogled je sada uperen prevashodno prema najcivilizovanijim, najbogatijim, ekološki najčistijim državama: Kanadi, Australiji, Švedskoj, Norveškoj i Finskoj, recimo. A među prvim heuteranističkim zemljama mogle bi da budu i Sjedinjene Američke Države, Engleska, Francuska, Nemačka i ostale razvijene zemlje Zapada.

- Grom i đeram, ovo su tako čudovišne pretenzije da te moram najpre zapitati govoriš li ozbiljno ili se šališ, a pošto te dobro poznajem, i znam da si u svojoj neozbiljnosti fanatično ozbiljan, zdrav razum mi nalaže da izgovorim izreku zasnovanu na iskustvu mudrog naroda: prokleti su koji pokušavaju, ako i posle nje želiš nešto da menjaš, predlažem ti da menjaš samo onu česticu čovečanstva koja nosi tvoje ime, kako ljudi ne bi, nakon objavljivanja Knjige o nama, zaključili da si čudak, a da bih pojačao ovu opomenu još jednom ću te podsetiti na svog dedicu Arona, koji je, kad su ga unuci zapitali u čemu je smisao života, odgovorio:

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

„Svako čeljade treba sâmo da otkrije smisao svog života. Smisao koji ja vidim sigurno važi i za mnoge druge ljude, a glasi: Treba naprosto živeti. Brez preteranih htenja, brez nepromišljenog skretanja sa putešestvija koje nam je Gospod Bog odredio. Smisao života je u radu, ljubavi i borbi protivu zala, u jednostavnom, spokojnom, blagodarnom življenju. Nikakog smisla izvan življenja život nema."

- Dopada mi se ovaj deda Aronov aksiom. Ali mi se dopada i Alekov odgovor vašem prvom učitelju u školi života. „Ja mislim, dedice, da je smisao života u ostvarivanju plemenitih, po mogućnosti visokih ciljeva."

- „Nije grehota, čedo, pokušati da se postigne i nešta osobito", uzvratio je deda Aron. „Ali već sam spokojan, fajn uređen, bogougodan život zdravo je veliko dostignuće, ter ne treba žaliti ako se ne postigne i nešta više od toga."

Neko vreme smo mudro ćutali, kontajući o smislu i besmislu života, a onda ja bubnuh:

„Kad bismo bar živeli večno, kao kamenje ili okeani, pa da, poput Njegoša, kažemo: Blago tome ko dovijek živi, imao se rašta i roditi."

„Ništa, deco, osim Boga, nije vekovečno. A, opet, ako Njegovo delo posmatramo i tolkujemo malo drugačije, sve je vekovečno."

„Kako to, deda?" upita Miron.

„U jednom obliku ništa nije vekovečno, a u raznim oblicima sve je vekovečno. Stoga možete, ako taku utehu potrebujete, smatrati da smo i mi vekovečni. Samo se menjaju oblici našeg postojanja."

Ove deda Aronove pouke ja u svojoj nevelikoj riznici životnih mudrosti čuvam među najdragocenijim saznanjima, i uvažavam ih: spokojno prihvatam činjenicu da u ovom obliku postojim privremeno, nastojim da se što ređe svađam sa životom, ne razbijam često glavu nad njegovim smislom, obrađujem, dakle, svoj vrt, negujem svoju malu sreću, nemam ambicije da menjam svet, čak ni ovaj mali, u kome je uokvirena moja svakodnevica.

A ti, sluđena hamletska dušo, hoćeš li se i ti, dok nije kasno, opredeliti za jednostavno, relativno spokojno življenje, za vlastitu malu sreću, ili ćeš ipak pokušati da usrećiš

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

čovečanstvo, da menjaš svet, bez obzira na cenu koju ćeš pri tom morati da platiš?

Ako si čvrsto rešen da u svojoj utopističkoj nakani istraješ, reci mi kad nameravaš sa reči da pređeš na dela, kaži mi hoćemo li dotle uspeti da temeljno pretresemo demografsku, ekološku, genetičku, etičku i ko zna kakvu još problematiku, šapni mi, naposletku, hoćeš li u sudbonosno vreme biti spreman za poduhvat o kome toliko sanjaš, hoće li biti spremni oni na koje računaš?

- Nadajmo se. Danas je 1. januar polazne 1989, do 1. januara osvitne 2001. imamo ravno dvanaest (apostolskih) godina. Sa heuteranističkog stanovišta gledano, to će biti pripremni period. Epoha Heuteranije trebalo bi da zaživi, zvezda Heuteranije trebalo bi da počne sjati osvitnim sjajem, prvog dana trećeg milenijuma.

Prema tome, prijatelju moj, književni junače i savetniče, biće još vremena, odnosno tomova, za razgovore o demografskoj eksploziji i imploziji, o ekološkoj ravnoteži, nuklearnoradijacionoj i genetskoinženjerskoj demoniji, o novom moralu, pacifikaciji svih naroda na planeti, osvajanju kosmosa i o mnogim drugim opštečovečanskim problemima.

Ovde bismo mogli samo da konstatujemo, mada je to i bez naše konstatacije jasno, da nećemo biti prvi razmatrači ovih problema. Značaj heuteranizma, kao koherentnog sistema najboljih, za današnji i budući svet najrelevantnijih ideja i akcija, dosad neobjedinjenih, nesistematizovanih, nedovoljno akcentovanih i stoga nedelotvornih, nije u otkrivanju novih fenomena stvarnosti i problema čovečanstva (mada će neke aktivnosti heuteranista verovatno rezultovati i takvim otkrićima), već u tome što se putem heuteranističke filozofije, ideologije i akcije postojeći svet, koji očigledno ne valja, može učiniti boljim. Heuteranizam ne mora da bude Velika Novina, ali treba da bude Velika Opomena, iz koje će proizaći Velika Promena.

- Stvari postaju sve jasnije, ujedno i sve zapletenije, no pošto smatraš da je rano upuštati se u rasplitanje, odgovori mi bar na neka pitanja u vezi s knjigom koju pišeš, a u kojoj sam ja jedan od junaka i tvojih savetnika, kaži mi, dakle, da li savete dajem osnivaču heuteranizma koji putem romana želi da poboljša čovečanstvo, promeni svet, reši nerešive probleme,

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

dâ oduške svojim traumama, ili romansijeru koji piše autobiografiju prošaranu utopističkim ekstravagancijama, fikcijskim celinama, nesuvislim književnim postupcima i sumnjivim umetničkim vrednostima?

- Zasad me tretiraj kao romansijera, a moje životno delo kao autobiografski roman. Mogli bismo ga, doduše, nazvati i autobiografijom sa fikcijskim celinama i autorovim umetničkim pretenzijama - ali upravo ono fikcijsko i umetničko, kome ću, bar u prvim tomovima, poklanjati veću pažnju nego suvoparnoj faktografiji, daje mi, nadam se, pravo da svoje sačinjenje nazovem romanom. A za roman se opredeljujem prvenstveno zbog toga što on stvaraocu pruža veće mogućnosti za kreaciju, te za obuhvatanje totaliteta stvarnosti, nego autobiografija.

Želim, pretenciozno rečeno, da napišem nekonvencionalan, hibridan, integralan roman, u kome će se preplitati faktografsko i fikcijsko, scijentističko i artističko, individualno i univerzalno. U fikcijskim celinama glavni junaci će biti Alek, Miron i Boris - opisujući vaše dogodovštine, emocije i refleksije, s vremena na vreme ću i neke činjenice iz vlastitog života prezentirati - a u autobiografskim celinama ću, naravno, direktno o sebi govoriti.

Dijaloška poglavlja, kao što je ovo, možemo nazvati autobiografsko-fikcijskim kamenčićima našeg mozaika. U njima ću sa Alekom i s tobom razgovarati kako o vama, deda Aronovim unucima, i drugim likovima koji potiču iz mog unutrašnjeg sveta, tako i o ličnostima koje u roman budu ulazile iz sveta oko mene. Govorićemo, blago meni, i o Rubeniru Glanku Šelgardonu. Tebi je poznato, ali čitaoca obaveštavam da je to moje puno romaneskno ime. Jedino se po njemu razlikujem od nesrećnika čije je ime na koricama romana zapisano.

Ovde valja napomenuti da će i mnoge druge stvarne ličnosti u ovoj knjižurini nositi romaneskna imena, a ne ona koja imaju u svom građanskom životu. Nomina sunt odiosa, rekli bi stari Latini. Neki građani, koji su se slučajno obreli na mom životnom i književnom putu, nisu mi odviše mili. Ne želim da njihova krštena imena i nasleđena prezimena vidim u svom romanu. No da ne bih bio drzak samo prema njima, romaneskna imena dodeliću i mnogim meni dragim osobama, kao i onim prema kojima sam indiferentan. Naprosto, dopada mi se da

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

ih ovde nazivam drugačije nego u vanknjiževnoj realnosti. Sem toga, svi ti ljudi, meni dragi, poludragi i nedragi, ulaskom u roman pretvaraju se u književne junake, koji su od svojih realnih dvojnika makar za dlaku drugačiji. Da je to istina, možeš se i ti, koji si i imaginaran i realan, uveriti na vlastitom primeru. Na rečenicama koje izgovaraš. One su - budući da si knjiški moljac, scijentistički tip, proučavalac i predavač istorije, budući da uživaš u verbalističkom tkanju - primetno dugačke već na izlasku iz tvojih usta. Ali čim uđu u roman postaju još duže (svaka od njih čini jedan pasus), jer i na taj način želim da individualizujem drugara Borisa. Dužinom, to jest kratkoćom rečenica pokušaću da individualizujem i Aleka, koji je, kao što znaš, senzibilan, pomalo neurotičan, tip kratkog daha. U individualizaciji svojih prijatelja i sebe služiću se, naravno, i drugim trikovima. Na kraju ćemo, ponavljam, u romanu svi biti bar za nijansu drugačiji nego u stvarnosti. Fiktivne likove ne moram zbog toga da prekrštavam, pa si ti Boris Hardi i u stvarnosti (moje imaginacije) i u romanu, ali mnogim prijateljima koji u roman budu ušli iz sveta oko mene nadenuću romaneskna imena. Nekima od njih ukazujem posebnu milost i čast: dajem im mogućnost da sami odaberu svoja romaneskna imena. Tako je moja ženica odlučila da u romanu bude Enike, kćerki se najviše dopada ime Konstanca, a sinu je svejedno, te će po maminom izboru u romanu biti Ernest.

Samo će pojedine javne, manje ili više poznate ličnosti, pogotovo one koje se budu retko pojavljivale u tomovima ove zbirke fikcijskih i autobiografskih novela, zadržati svoja građanska imena. Bilo bi, na primer, smešno reći da je „Travničku hroniku" napisao nobelovac Velibor Jovanović, a ne Ivo Andrić, koga svi znamo, poštujemo i volimo.

Ovo su, Borise, „tehnički" detalji, a mi treba pre svega o bitnim stvarima da govorimo. Stoga hitro menjam temu. O čemu da mudrujemo? Šta misliš, hoće li mi poći za rukom da uz pomoć ovog romana oplemenim i opametim čoveka, poboljšam čovečanstvo, spasim svet od kataklizme koja mu preti? Mogu li sudbonosni globalni problemi da se obrade kao zanimljive romaneskne teme, i tako da se pretvore u koherentnu, upečatljivu, efikasnu opomenu čovečanstvu?

- Mogu, razume se, svašta ljudi (naročito ludi) mogu da urade, neki teoretičari književnosti čak smatraju da je jedan

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

od uzroka krize savremenog romana nedostatak velikih ideja, kao i junaka koji bi velikim idejama hteli da promene svet, ova teza Rubeniru Glanku Šelgardonu ide naruku, budući da baš on želi da velikim idejama promeni svet.

Gospod Bog bi sve to mogao da učini i bez integralnog romana, a ti ćeš, smrtniče, čovečanstvo prodrmati samo ako budeš stvorio umetnički vredno, upečatljivo, neobično, nezaboravno delo, i ako budeš dobio Nobelovu nagradu, što znači da bi trebalo da poseduješ nekoliko „sitnica": um, talenat, ozbiljnost, pa i književnu sreću Ive Andrića.

Ko zna, možda sve to i imaš. (Hm-hm!)

Lako je poigravati se velikim temama, ćaskati o univerzalnim fenomenima, na papiru menjati svet, Prvobitnim principima heuteranizma rešavati opštečovečanske probleme, sve je to lako, jer, kako reče Čerčil, oduvek je bilo lakše otkriti i obelodaniti opšte principe nego ih primeniti, najviše si zagledan u ono što je lako, zagledaj se malo i u ono što je teško, ja mislim da je teško napisati valjan roman, naročito ako je autor samozvani mesija, kome umeće i iskustvo romansijera služi samo kao sredstvo za ostvarivanje nerazumno velikog cilja.

Imam utisak da ti, kad bi na jednostavniji, lakši, atraktivniji, efektniji način mogao da uobličiš i obelodaniš Veliku Opomenu, više ni pet minuta ne bi sedeo nad verbalnom gromadom nad kojom odavno kapaš, ali te zbog tvog oportunizma ne osuđujem, naprotiv, u potpunosti te razumem, jer, tako mi kvrgavog đerma, još nisam čuo da je neki stvaralac počeo da piše ogroman roman u četrdeset sedmoj godini života, u dobi, dakle, u kojoj se uspešni autori već pripremaju za dremež na lovorikama.

Zar ne bi bilo lepše s uživanjem čitati ono što su drugi s mukom napisali, odmarati se, voditi ljubav, putovati, usmeno mudrovati - rečju, živeti?

- Bilo bi i lepše, i uzbudljivije, i pametnije, ali neće biti. Ja moram da krenem uz planinu delimično obavijenu maglom, moram da udarim temelje heuteranističkoj filozofiji i ideologiji, da pokušam pokrenuti heuteranističku akciju. Ne sumnjam da ću taj poduhvat realizovati. Štaviše, verujem da ću posao valjano obaviti. Čovek je snažan samo onda ako se bori za snažnu ideju, rekao je Frojd, i tako se na spisku velikana koje

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

smo već na prvim stranicama ovog poglavlja uspeli da citiramo pridružio Njegošu i Čerčilu. Ne znam šta će čitaoci misliti o našem kićenju tuđim perjem, ne znam dokle ćemo dogurati ako se ovako naivno budemo trpali među znamenite ljude, ne znam koliko sam snažan kao ličnost, mislilac i stvaralac, ali znam da je ideja za koju danas počinjem da se borim veoma snažna. Zagledan u nju, osećam apsolutno samopouzdanje. Jer sam uveren da ideju heuteranizma niko neće moći nikakvim argumentima da obori. Izvesne dileme mučile su me jedino dok sam razmišljao kako da počnem, kojim putem da krenem, na koji način heuteranističku filozofiju i ideologiju da obelodanim. Napokon sam se opredelio za roman kao medijum, i više me ništa na putu ka Velikom Cilju neće zaustaviti. No, dosta o tome. Da naše remek-delo ne bi već na početku postalo odviše suvoparno i dosadno, daj da iz problematike koja korespondira sa večnošću pređemo u svakodnevicu.

Ishodište ovog toma u radnoj veziji bilo je u Panskoj krčmi, sastajalištu, pojištu i svetilištu keresturskih đilkoša. Uđimo i sad u tu krčmu, da vidimo šta se u njoj događa.

- Ući ćemo, razume se, ali pre toga trebalo bi, kad si se već uvalio među nas, fiktivne romaneskne junake, da ukratko opišeš vreme koje je prethodilo veselju u Panskoj krčmi, svoje zelene godine.

Vidim, dvoumiš se, imaš valjda na umu, pošto pokušavaš da se uvališ i među neke znamenite ljude, imaš valjda na umu Lorensa Sterna, Hermana Melvila i druge autore modernih autobiografskih romana, koji nisu marili za hronološki sled događajâ, nego su na samom početku kazivanja ulazili in medias res, kao što si ti hteo u Pansku krčmu.

- Zaista, ne znam šta da radim. Ako krenem od detinjstva, bojim se da ću već sada pojedine čitaoce odbiti od romana, jer je obrazovanim i zrelim ljudima banalno sve što potiče iz vremena đikanja. A ako to vreme preskočim, smatraću da se nisam celovito predstavio, da nisam rekao neke stvari koje na početku romansiranog životopisa treba reći, bez obzira na to jesu li bitne ili nisu.

- Istraživačima, pa i neutralnim posmatračima, bitno je, ili bar zanimljivo, sve što sačinjava život znamenitih

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

ljudi, uključujući i banalnosti iz detinjstva, naročito ako autobiograf saopštava činjenice koje se ne mogu otkriti ni najstudioznijim istraživanjima, jer nisu zabeležene ni u dokumentima ni u sećanjima onih koji su znamenitog prikana poznavali.

Učini, dakle, tako da budu i vuci siti i ovce na broju, sažeto opiši vreme svog, ako hoćeš i Alekovog, Mironovog i mog đikanja, saopšti činjenice koje niko drugi neće biti u stanju da obelodani, kako bi čitalac mogao što bolje da sagleda događaje koje ćemo opisati u narednim poglavljima, a kasnije možeš, u jedanaestom, trinaestom, šesnaestom ili osamnaestom tomu - kad već budeš priznata istorijska ličnost, kad istraživačima, pa i neutralnim posmatračima, bude bitno, ili bar zanimljivo, sve što budeš govorio - detaljnije da opišeš i dogodovštine koje ovde budeš skicirao i one koje sada budeš preskočio.

 
sledeće poglavlje
prethodno poglavlje
sadržaj