|
|
|
|
|
|
|
|
|
- Predlog se jednoglasno prihvata.
Krenimo! Sva četvorica smo, moglo
bi se reći, deca rata. Naš dolazak na svet nije, doduše, bio pozdravljen
topovskim salvama u ravnoj Bačkoj, ali su topovi tih godina gruvali u
izbezumljenoj Evropi. Ti si se rodio u godini Hitlerovog napada na Poljsku,
Miron u godini pada Francuske, Alek je ugledao dan u upravo pregaženoj
Jugoslaviji, a ja sam zakmečao u punom jeku Najvećeg rata (daj bože
da zauvek ostane najveći), 1. oktobra crne 1942. godine. Taj neponovljiv
događaj zbio se u Ruskom Krsturu, selu koje naši sunarodnici nazivaju
jednostavno Kerestur, pa će ovaj naziv čitalac i u tomovima Knjige
o nama sretati. Obavestimo još svetsku javnost da je Kerestur od sredine
osamnaestog veka, kada su preci njegovih današnjih žitelja sa Karpata sišli u
južne krajeve Panonije, nezvanična prestonica jugoslovenskih Rusina. Kuća u kojoj sam se rodio
više ne postoji. Srušena je, a na njenom mestu Pahomej Glanko, moj deda po
ocu, sagradio je drugu. Tako sam, sačuvavši staru, trskom pokrivenu
nabojnicu samo u maglovitoj uspomeni, izgubio prvi uslov za upis u listu
znamenitih ljudi. Srećom, moj prijatelj Boris Hardi već me je
upisao u pomenutu listu, te mogu da nastavim priču o svojim zelenim
godinama. Ali kako? - U životopisima znamenitih
ljudi pažnju najpre privlače đačke ocene, one, one, pa bismo
od njih mogli početi, no |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
pošto si odlučio da ovaj
galimatijas ne bude autobiografija nego roman, ne moraš da opisuješ kako si
od svojih drugara u osnovnoj školi prepisivao rešenja domaćih zadataka,
ja preuzimam denuncijantsku dužnost, evo, već obaveštavam čitaoca
da si, kao i većina genijalaca, bio prosečan učenik, da si na
časovima najčešće bio nepažljiv, a kod kuće retko
nadnesen nad udžbenike i sveske, smatrao si, kao što smatraju mnogi đaci,
da u školu ideš zbog svojih učitelja i roditelja, a ne zbog sebe, nisi
znao, jer ti niko nije rekao, da se čovekova sudbina, ili bar životna
putanja, u velikoj meri određuje već u detinjstvu, tokom osnovačkih
godina, da od zrelosti osnovca, te od pedagoških sposobnosti njegovih
učitelja, a naročito od zrelosti, oštroumnosti, ambicioznosti,
dalekovidosti njegovih roditelja zavisi hoće li on kroz život krenuti
najboljim od tuceta mogućih puteva. Razrede si, bez obzira na to
što osnovnu školu nisi ozbiljno shvatao (zbog čega ćeš se kasnije
više puta kajati), ipak završavao s lakoćom, sati i dani provedeni van
učionica bili su još lakši i lepši, pa pričaj o njima, pre svega o
letnjim raspustima, koje si sa nama provodio u selu i oko njega, a najviše na
deda Aronovom salašu za Visokim mostom. - Da, na salašu za Visokim
mostom. Tamo mi je bilo najlepše, jer sam se na tom salašu, na njivama oko
njega i na Vodoplavnim livadama, s vama, deda Aronovim unucima, i s ostalom
salaškom dečurlijom, igrao u imaginaciji, kad je detinjstvo bilo
već bajovita prošlost, kad sam radnu verziju ovog toma pisao. U stvarnosti sam letnje
raspuste provodio na seoskim šorovima, na velikim barama što okružuju
Kerestur (iskopane su u vreme građenja paorskih nabojnica), na Malom
bačkom kanalu, na starim salašima i na prostranim livadama oko sela, na
kojima su deca napasala krave svojih roditelja i suseda. Moji roditelji u to doba imali
su jednu šarulju... - Roditelji, veliš, i ne
zastaješ, crni sine, ne pomišljaš da će ovom zdanju nedostajati
nekoliko cigli, da roman životopis neće biti dovršen, a kamoli savršen
(hm!), ako čitalac iz njega ne bude mogao ponešto da sazna o roditeljima
glavnog junaka, koji je ne samo junak nego i osnivač heuteranizma
(hm-hm!), ne pada ti, dakle, na pamet da bi trebalo bar |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
po jedan pasus pokloniti onima
koji su, donevši Rubenira Glanka na svet, usrećili
čovečanstvo. - Bog mi je dao želju (a, po
svoj prilici, oduzeo moć) da u ovoj knjizi pre svega o bitnim stvarima
govorim. Za nebitnosti ne mogu da optužim njega - jer on sve čini, a ni
za šta ne odgovara - te ću ih, bar u ovom poglavlju, staviti na tvoju
dušu. Otac Nikon je pred rat
izučio vunopletački zanat kod jednog Nemca u Vrbasu, rat je proveo
uglavnom kod kuće, malo u zarobljeništvu, to jest na prinudnom radu u
Nemačkom rajhu, a posle rata je nekoliko godina kao zemljoradnik i
zanatlija radio. Četiri jutra zemlje i tri vunopletačke mašine na
ručni pogon je imao. Na njivi je provodio sunčane dane, a od jeseni
do proleća u dnevnoj sobi, koja istovremeno beše i radionica,
izrađivao je vunene čarape i delove džemperâ, koje je majka na
šivaćoj mašini sastavljala. Taj posao nije donosio bogzna kakav prihod,
a, s druge strane, divno vreme posleratne obnove zemlje i kolektivizacije
njenih trudbenika imalo je svoje imperative, pa je majstor uskoro postao
zadrugar. Mogao je da bira kolektiv koji će ga usrećiti, jer su
tada u Keresturu postojale tri zadruge: „Jedinstvo" (krajem
obnoviteljskih četrdesetih godina prekrštena u „Prvi maj"),
„Tolbuhin" (prezime crveno-armejskog maršala čije su jedinice
učestvovale u oslobađanju Jugoslavije) i „Sloga". Divni
socrealistički nazivi. Početkom samoupravnih pedesetih ujedinjenjem
„Tolbuhina" i „Sloge" nastao je „Rusin", u kome će
kasnije četiri šegrtsko-kalfenske godine provesti Nikonov sin Ruben. Sam
Nikon je najpre bio običan zadrugar „Sloge", gde je trudodane
ostvarivao na njivama, a potom se u „Prvom maju" obučio za
knjigovođu. Na sitno-činovničkoj stolici presedeo je
četvrt veka, sve dok nije, sa navršenih šezdeset godina života, ispunio uslove
za starosnu penziju. Tu četvrt veka - kao, uostalom, i najveći deo
celokupnog svog životnog veka - protavorio je sasvim spokojno: u kancelariji
seoske zadruge, na okućnici, u zadnjem dvorištu vlastitog
domaćinstva, pored svinjskog obora i kokošarnika, te u sobi ili kuhinji,
nad novinama, povremeno nad kojom memoarskom knjigom ili ispred televizora.
Uvek je bio zadovoljan sobom i svojim životom, nikad nije imao nikakvih
ambicija, i zato je bio, i ostao, srećan čovek. U tom pogledu, a i u svakom
drugom, nas dvojica smo potpuno različiti. |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
I majka Magdalena imala je, i
ima, miran, monoton život, ali i večite zdravstvene tegobe, sve na
nervnoj bazi, kako joj ponekad govore lekari od kojih traži pomoć.
Najveći deo života proživela je zaokupljena tim tegobama, koje je
starost umnožila novim bolestima. Psiholozi tvrde da veliki deo zdravstvenih
tegoba domaćica proizilazi upravo iz njihovog jednoličnog
kuhinjskog života. U toj tezi svakako ima istine, ali su, po svoj prilici,
psihičke i fizičke tegobe moje majke prvenstveno genetskog porekla.
Izvesno nezadovoljstvo vlastitim životom, slabe nerve i krvne sudove, slabu
kičmu i osetljivo grlo, te još neke slabosti duše i tela, ona je
nasledila od oca Ferka, a potom je većinu tih slabosti meni poklonila.
Naravno, ne svojom voljom. Na sreću (koja me tako često čini
nesrećnim), u to nasleđe još spadaju solidna moć opažanja i
uživljavanja, kao i izrazita senzibilnost - osobine bez kojih ne bi vredelo
ići književnim putem. Roditelji su, Borise, dobili po
jedan pasus, šta dalje? - Bilo je reči o nekoj
šarulji. - Ah, šarulja, velika ljubav
mog detinjstva. Proveli smo, ona sa ostalim kravama, a ja sa ostalom seoskom
decom, mnoge lepe dane na prostranim livadama oko Kerestura. Moji roditelji u to doba imali
su, kako već rekoh, okućnicu (imaju je i danas), a išli smo ponekad
i rođacima da pomažemo, čak i da risarimo kod nekih ljudi, pa sam
sa ocem i majkom, te dvema sestrama, Julijom i Agafijom, koje su nešto
mlađe od mene, na njivama od vremena do vremena provodio po
tri-četiri dana, ukupno dvadesetak dana godišnje. Kao i svoj deci, teško
su mi padali ti naporni poljski radovi. Kasnije, kad sam bio prinuđen da
najveći deo godine provodim u zatvorenim prostorijama, i zbog toga
osećao nemale tegobe, često sam s nostalgijom meditirao o njivama i
slobodnom, usporenom, zdravom životu seljanâ. Vratimo se u vreme kad je iza
mene sedmi razred osnovne škole ostao. Ocu se, valjda, činilo da
bi bilo šteta da još jedan raspust provedem u igri, u kupanju na kanalu ili
barama, u besposlici, budući da kravu tih godina već nismo imali,
te se pogodio sa starim salašarom Jerotejom Babinčakom, i ja se istog
popodneva obreh na Kosceljisku, delu keresturskog atara koji |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
su, pre gotovo dvesta pedeset
godina, naselili prvi Rusini. Ovaj splet okolnosti daje mi pravo da
zaključim kako sam već kao salaško slušče sa Istorijom
šurovao. Kome je suđeno... Imao sam zadatak da pre i posle
podne na tamošnjim livadama, i u bujnom rastinju u koje su bili zarasli
okolni poljski putevi, napasam dve krave, a oko podneva, dok su krave u
stojnici preživale, i predveče, nakon povratka sa popodnevne ispaše,
trebalo je da gazdi i gazdarici pomažem u poslovanju oko salaša. Bilo je
dogovoreno da ću za to, osim prenoćišta i hrane, na početku
slugovanja dobiti jedne nove opanke, a na kraju i dve hiljade dinara. Sada, nakon o-ho-ho godina,
dvomesečni boravak na Kosceljisku nosim u sebi kao jednu od
najprijatnijih uspomena iz detinjstva. Tada sam se, međutim,
pogotovo na početku salaške svakodnevice, vrlo jadno osećao. Prvi
put sam bio van roditeljskog doma, predat ljudima koje dotle nisam poznavao,
daleko od sela (pola sata hoda od periferijskih kuća), u
„tuđini". Na završetku prve sedmice dobih jednodnevno odsustvo, i
bejah veoma srećan kad sam u subotu uveče stigao kući. A
sutradan predveče, kad je trebalo vratiti se na salaš, opet sam bio
veoma nesrećan. No već naredna sedmica među dobrim starim
ljudima prošla je brže, a posle je bilo sve lakše i lakše. Ipak, često
sam se s čežnjom zagledavao u toranj keresturske crkve, što je na
horizontu strčao iz slivenog zelenila, u kome je, prepustivši se
letnjem dremežu, počivalo moje selo. Prijatna svežina osunčanih
jutara, sjaj bezbrojnih rosnih kapljica na lišću korova, ugodan miris
krava i njihovo zvučno striženje sočne trave, igre na livadama,
prvi razgovori o masturbaciji u grupi dečaka sa okolnih salaša, neka
popodneva provedena nasamo sa vršnjakinjom na jednom zabačenom poljskom
putu, zajedničko razgledavanje vlastitih genitalija u senci visokog
kukuruza i kravljih telesina, čoporna kupanja u ukopanom i ozidanom
bazenu, koji je nekada služio za močenje konoplje, a koji je sada bio
ispunjen čistom vodom i bujnim rogozom, prekrasni sunčevi zalasci,
neobične priče starog noćnog čuvara, koji je, naoružan
još starijom puškom, sa obližnje pustare na gazdin salaš dolazio uveče
(dok se lopovi tek pripremaju za svoje izlete), dečački snovi
vezani za tog razbarušenog starca, za dvoboj s lopovskim utvarama koji mu
možda predstoji, buđenja usred noći, izlasci na gumno radi |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
mokrenja, zagledavanja u
veličanstveno zvezdano nebo i pomna osluškivanja kosmičkih signala
zrikavaca - to su samo neke od slika amajlija koje mi je leto na salašu
podarovalo. Ipak, tada sam bio
najsrećniji kad se sve završilo, kad sam se u subotu posle podne, prvog
dana septembra meseca, pripremio za oproštaj od gazde i gazdarice. Primih
utanačenu platu, a čika Jerotej reče da mogu i opanke da zadržim.
No čim sam odmakao od dobroćudnog čiče i njegove žene,
još na zakorovljenom puteljku što od salaša vodi na glavni poljski put,
trzajem jedne pa druge noge odbacih opanke i ostavih ih da trunu u korovu
kraj lenije. Kad sam stigao kući, i rekao ocu šta učinih s
opancima, bio je nezadovoljan. Nije trebalo baciti opanke, reče. Za
njega je to moje ferijalno slugovanje vredelo dve hiljadarke i jedne opanke.
Za mene je ono bilo mnogo značajnije, mada sam ga onda, ponavljam,
sagledavao drugačije nego kasnije. Sutradan, u nedelju posle
podne, sa ostalom seoskom decom sedeo sam u najvećoj sali
novoizgrađenog Doma kulture i očekivao početak filma „Crveni
gusar", sa Bertom Lankasterom u naslovnoj ulozi. U tim trenucima bio
sam neizmerno srećan. Slugovanje kod tuđih, premda veoma dobrih
ljudi bilo je završeno, sutra ću se ponovo videti sa školskim drugovima,
a sada, za koji trenutak, čim majstor Janko našteluje aparat,
počeće film koji obećava toliko avantura i uživanja. Bio sam,
kažem, bezbrižan i srećan, od radosti koja mi je nadimala grudi zamalo
ne poletih po, kako mi se tada činilo, ogromnoj sali keresturskog Doma
kulture. Četvrt veka docnije bio
sam primoran da u istoj sali - koja mi je ovog puta izgledala mala, ružna,
hladna, zadimljena, bedna poput svih sala u provincijskim domovima kulture -
nekoliko zimskih večeri uzastopce provodim duge, dosadne časove.
Naime, kao novinar Rusinske redakcije Televizije Novi Sad pratio sam
tradicionalni Dramski memorijal Petra Rizniča Đađe, smotru
diletantskih dostignuća pozorišnih amatera iz sela u kojima žive
pripadnici rusinske narodnosti. Već odavno smatram da
čovek, kad jednom napusti selo u kome je proveo detinjstvo i prvu
mladost, kad se jednom otisne u beli svet, ne treba više, pogotovo ako je
dosegao duhovni nivo u koji većina njegovih prijatelja gleda odozdo, da
se vraća u taj najuži zavičaj, osim kao redak i sve manjem broju
ljudi poznat gost. One koji ne mogu da se otrgnu od rodne provincije, ili odu
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
u beli svet pa se nakon
izvesnog vremena vrate, smatram slabićima, mediokritetima, smetenjacima
nesposobnim da učine bilo šta značajno. Ja sam Kerestur napustio u
devetnaestoj godini života, i posle toga sam mu se vraćao tek pokatkad,
kao redak i sve manjem broju ljudi poznat gost. Sigurno bih ga posećivao
još ređe, tek da ispunim obavezu prema roditeljima i sestrama, ali sam,
postavši novinar, bio prinuđen da po službenoj dužnosti odlazim u sva
sela u kojima žive Rusini, pa i u svoje rodno selo. No to vreme je još
daleko. U ovom delu priče ja sam tek na početku životnog puta, to
jest osmog razreda osnovne škole. Te jeseni, jednog nedeljnog
popodneva, Kuzma Demeter (danas živi u Australiji), iz svežnja novčanica
u slamarici svojih roditelja petsto dinara je izvukao i svakom od nas desetak
pajtaša po paklić cigareta kupio. U to vreme pušili smo ponajviše
sasušeno repino lišće i kukuruznu svilu, prave cigarete su za nas bile
retka poslastica. Izašli smo u polja, da nas niko ne bi ometao u uživanju,
posedali u kolo kraj zakorovljenih razvalina nekog salaša i stali da pušimo
jednu cigaretu za drugom. Predveče smo se vratili u selo i razišli, a
uveče se ponovo okupismo, ovog puta na roglju pored kojeg su nas
očekivale uobičajene igre sa devojčicama. Mešani parovi išli
su, jedan za drugim, šetnim korakom od jednog duda do drugog, a kraj svakog
stabla stajalo je usamljeno momče ili devojče. Iz ovog ili onog
para biralo je partnera, i s njim nastavljalo šetnju, bar do narednog duda.
Tako su se učvršćivale prve simpatije i rađale prve ljubavi.
„Izvini načas", rekoh u jednom trenutku devojčici s kojom sam
šetao. Pređoh na drugu stranu neosvetljenog sokaka i u najgušćem
mraku, iza bujnog šiblja, počeh da povraćam. Teturao sam se potom
kao pijan, Atanas Kalaj (danas živi u SR Nemačkoj), odveo me je kući.
Te noći, i sutradan, bejah veoma bolestan. Verovatno sam se bio otrovao
nikotinom. Otada se nikad više nijedna cigareta među mojim usnama nije
obrela. Čista sreća! - Odavno znamo da je usporeno
trovanje nikotinom jedna vrsta samoubistva, sad vidimo da naglo trovanje
nikotinom može biti spas od duvanjenja, pa mi dopusti da ovu terapiju
preporučim svim pušačima sveta, a tebi da predložim da od |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
njih, od tih trovača svog
organizma i svoje okoline, krenemo u rešavanje opštečovečanskih
problema. |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|