|
|
|
|
|
|
|
|
|
KROZ STARI KRAJ U avgustu 1915. godine, o
Velikoj Gospojini, na subotičkoj štaciji jošte jedan kontingent vojaka
mađarske Šeste regimente bio je potrpan u vagone za stoku, i malo
kasnije ajziban je krenuo, ostavljajući na peronu uplakane supruge i
sestre, roditelje i braću. „Megyünk a vágóhídra, testvérek." „Idemo
na klanicu, braćo", |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
govorili su oni slobodniji,
prostirući šinjele na jošte svežu slamu, razbacanu po podu vagona. Četiri dana i četiri
noći putovali su u Lemberg (danaske Lavov), zadržavajući se na
većim štacijama i propuštajući druge ajzibane, koji su nosili bojse
neophodnije kontingente na front. U Mukačevu su stajali malne pola dana.
Ondeka je deda Aron prvi put ugledao Karpate, gore svoje prapostojbine, i
čuo govor koji beše zdravo sličan njegovom maternjem jeziku. Naime, među retkim,
dokonim posmatračima na štaciji stajao je i jedan starac bele brade, sa
slamnatim šeširom na glavi, u širokim plavim gaćama i beloj košulji
domaće izrade. Naslonjen na zid nekakog magazina, posmatrao je vojake
što su izvirivali iz zatvorenih vagona i uvlačio dim iz dugačkog
kamiša višnjeve lule. „Pajtaš, ostavi na časak citru, priđi!"
dozva deda Aron svog drugara Mafteja Semana. „Vidi lepog starca, i jošte
lepše lule. Baš bih volio da povučem iz nje nekoliko dimova." Nakon
ovih reči starac je prišao vagonu i pružio lulu deda Aronu. „Evo ti,
sine, pak puši dok se ne ugasi. Bolje ona negoli tvoj život na frontu",
reče na jeziku na kome su i dva pajtaša divanila. „Ta zar vi,
čiča, razumete rusinski?" začudiše se ova dvojica, kao i
nekolicina drugih Rusina koji behu u istom vagonu. „Aяkжe. І я Русин, яk и ви", uzvrati starac. „Naravski. I ja
sam Rusin, kao i vi." To je bilo veliko
iznenađenje. Ovaj starac, ovi ljudi koji su, posle njega, također
prišli vagonu honvedâ, sve što se pogledom moglo obuhvatiti predstavljalo je
realnost i znamenje Starog kraja, onog istog Starog kraja, počeo je da
shvata deda Aron, o kome je negdar deci u školi mađistor Polivka
pripovedao s takom ljubavlju i ponesenošću. Negdašnji mađistrov
neposlušan učenik, a sadeka radoznali honved, pripadnik mađarske
domobranske vojske, nigdar nije ni sanjao da će jednog dana vlastitim
očima ugledati Stari kraj. Vremenski dalek i sve dalji, njemu se taj
pojam i geografski činio zdravo dalekim, kao da je na nekojem drugom
kontinentu. A da sve bude črezvičajnije, iliti moždak
logičnije, taj mu je pojam, sav taj svet, bio sadeka dalek i od
čuvstava. Dok je pogledom dodirivao venac Karpata što se plaveo na horizontu,
nije čuvstvovao čak ni deo one ponesenosti koju je svojedobno
mađistor Polivka prenosio na svoje učenike. Mistifikacije uma su,
izgleda, jedno, a titraji duše nešta sasvim drugo. Deda Aron će to mnogo
kasnije, opisujući svoja čuvstva pred plavičastim vencem
Karpata, izraziti ovim rečima: „Zavičaj ti je ondeka
gdeno si sisao majčino mleko i pišao u prašinu. Sve ostalo je puko
zanesenjaštvo. Svako božje čeljade može imati zavičaj u bilo kom
kraju sveta, ako je u njemu provelo detinjstvo, brez obzira na to gdeno su
živela i umirala pokolenja njegovih predaka." |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Treći po redu deda Aronov
unuk, budući istoričar, najprvo je ovo zaključenije svog
mađistra u školi života podupro Ciceronovom izrekom: Domovina je
svuda gde je dobro, a potom je, ignorišući mišljenje i salaškog i
rimskog mudraca, stanuo svog dejku da uverava kako osim tog konkretnog,
detinjstvom za čoveka vezanog zavičaja postoji i drugi,
atavistički, moglo bi se kazati, iskonski zavičaj, koji nose i
čuvstvuju u sebi samo viši duhovi, kaki je i on, samonikli kosmopolit i
doživotni mađistor u salaškoj akademiji. Ipak mu nije pošlo za rukom da
uveri dedicu kako je - dok se klatario u ajzibanu što je vijugao obroncima i
grebenima Karpata, koji u svojim nedrima čuvaju šume i pašnjake,
pastirske kolibe i drvene crkvice njegovih predaka, prah njinih rasejanih kostiju
i pepeo njinih davno pogašenih ognjišta - čuvstvovao barem deo onog
iskonskog vozbuđenja koje on, deda Aronov unuk, nacionalni romantik i
istraživač prošlosti, čuvstvuje kad na krilima nadahnuća
odleti u Stari kraj. Doduše, kad je predveče,
ispred jedne male štacije baš negder usred Karpata, ajziban iznenada stanuo i
ondeka stajao oko pola sata, honvedi su - barem oni što se obreše u
zavičaju svojih predaka - netremice promatrali seoce koje se, obasjano
kosim sunčanim zracima i prošarano dugačkim senkama, prostiralo
pred njima na blagoj padini. Belo okrečene kuće, brvnare na
gumnima, prostrana kućišta ograđena plotovima, spora volovska
zaprega nasred širokog sokaka, mlada reduša koja, s vrčem u ruci, divani
sa starijom susetkom, pastirče što se, sa stadom ovaca ispred sebe, s
pašnjaka spušta prema selu - ta je idilična scena deda Aronu do
današnjeg dana ostanula urezana u sećanju kao jedna od najlepših slika
amajlija u njegovom životu. Podsećala ga na letnju seosku idilu u
njegovom zavičaju. Iako je ovo bio planinski, a ono ravničarski
kraj, iako su ovdeka pretezale šume i livade, a onamo obrađene njive,
predvečernji spokoj, pak i sav život ovog sela bio je, činilo mu
se, u suštastvu isti kao u Keresturu. Poželio je da siđe s vagona,
uđe u selo, da zađe u dve-tri kuće, podivani s ljudima, da s
njima podeli posao, radosti i brige, da barem nekoje vreme živi njin, a to
znači i svoj život. No vojaci nisu smeli da napuštaju ajziban, koji je
svakog trenutka trebalo da krene, pak je deda Aronova želja ostanula
neispunjena. Tek iza Karpata, negder u
rejonu Peremišljana, kad su opet zastanuli za nevelikoj štaciji, honvedi
dobiše dozvolu da izađu iz vagona i prošpaciraju oko ajzibana. I to samo
zahvaljujući Prajsima. Naime, kad je vidio da pored mađarskog ajzibana
dežuraju stražari sa bajonetima na puškama, povisok prajski oficir iz nekojeg
drugog kontingenta prišao je honvedskim starešinama, koji su u grupici
stajali pored jednog vagona. „Meine Herren", rekao je Prajs, „vi,
pretpostavljam, želite da se ovi ljudi bore za vas. U tom slučaju nije
dobro da ih čuvate bajonetima." |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
U Lavovu se masa svežeg
kanonenfutera Šeste honved regimente zadržala nekoliko sedmica. Tuna je
već bila silesija vojske. Svuda je bio metež, grad je ličio na
košnicu. Gospoje sa šlingovanim haljinama kradomice su se zagledivale u mlade
oficire, i prajske i honvedske, a i nekoji vojak je imao priliku da podigne
sa pločnika svilenu šnuftiklu koju je kao slučajno ispustila bela
ruka napudrane frajlice. Svakojaki pogledi i jezici sudarali su se na starim
lavovskim sokacima i trgovima: nemački, mađarski, češki,
slovački, rumunski, srpskohrvatski, poljski, ukrajinski, ruski.
Svakojaka čudesa mogla su se, deco, tih dana i meseci videti i čuti
u bogatom i siromašnom, lepom i ružnom Lavovu. „Kao u kakoj turističkoj
metropoli", zaključila je deda Aronova miljenica Leonka,
gimnazijalka koja je snatrila o pozivu stjuardese. „Baš tako, čedo",
složio se deda Aron. „Gospoštija šparta svetom u mirna vremena, a sirotinja
lustrajze ima samo u ratu, kad treba da se gine." Za vreme boravka u Lavovu grupa
mladih „ratnih turista" iz Kerestura, predvođena Aronom Vislavskim
i Maftejom Semanom, par puta je bila u grkokatoličkoj Preobraženskoj
crkvi, gdeno su honvedi, nakon službe božje, srdačno ćaskali sa
duhovnim ocem Gabrijelom Kostelnikom, koji se u svoju tuđinu upravo bio
vratio iz rodnog sela. „Pre izvesnog vremena mi smo
se, ljubezni prijatelji, u zavičaju veselili na svadbama nekojih od
vas", podsetio je zemljake obožavalac poezije i života. „A evo u kakim
se okolnostima sadeka srećemo." „Zašto, zašto je, oče, sve
ovo moralo da se desi?" upita duševan Maftej Seman. „Taka pitanja, dražajši moj,
uvek sebi i svojim bližnjim postavljamo u jeku iliti nakon kataklizme.
Uzaludna pitanja, rekao bih. Jerbo se u prirodi, braćo u Hristu,
dešavaju najrazličitiji procesi, a samo nekoji od njih odgovaraju
čoveku. LJudi pokušavaju da dejstva prirode navedu na vlastiti mlin, ali
priroda je odviše složena i stihijna da bi se mogla zauzdavati i usmeravati.
Ako uspemo da iz nesreće izvučemo pouku, već možemo smatrati
da smo je umanjili. Pouke stečene u nesreći najdragocenije su,
jerbo se najdublje urezuju u naše pamćenje." „Sto puta sam pogrešio, a sve
mi se čini da ću jošte koji put upasti u istu grešku", dobaci
jedan. Doktor Kostelnik se pridružio
smehu honvedâ, ter iskrenom šeretu otpovrnuo: „Više grešaka je dosad
počinilo čovečanstvo, i jošte će ih činiti. Znademo
da je ljudski um velik, ali se pitamo, kad posmatramo ratne strahote koje
nas okružuju, nije li brezumlje veće od umlja. No, braćo, ne smemo
gubiti veru u Boga, pak ni u čoveka." |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
„Tja, ne gubimo mi, oče,
veru u Boga, a verovaćemo, ako nam vi tako preporučujete, i u
čoveka", odgovorio je omiljenom i počitovanom zemljaku deda
Aron. „Samo, moramo priznati, nije lako biti postojan u toj veri. Vi ste malo
stariji, a mnogo mudriji od nas, ter i sami znadete da ljude ništa tako ne
ogorčava kao glupost i nepravda. Možemo podneti i naporan rad, i teške
bolesti, i svakojake nevolje, ali sa glupostima i nepravdama nikako ne možemo
da se pomirimo. Zašto mi, dražajši naš oče, moramo da živimo i umiremo
onako kako drugi hoćedu? Zašto je na svetu toliko raznih nerazumnosti i
nepravdi? Zašto ljudi moraju da se međusobno ubijaju, kad u ovoj Dolini
smeha i plača imade mesta za svakoga?" Duhovni otac se malko zamislio,
ter honvedu radoznalog, skeptičnog, nemirnog duha smireno odgovorio: „Čovek je, Arone, veoma
složeno čudo. On je racionalno biće, najrazumnije na ovome svetu,
ali sposobno da čini, kako već rekosmo, i najveće
nerazumnosti. To potiče otuda što našim postupcima upravlja ne samo
razum negoli i mnoštvo svakojakih strasti, želja, interesa. Kad bi našim
postupcima upravljao samo hladan razum, na svetu zacelo ne bi bilo
nesreća izazvanih ljudskim delanjem. Ali naše vrele strasti,
iracionalne želje, egocentrični interesi često pokvare ono što
čist razum stvori. Kad posmatraš ajziban, parobrod iliti aeroplan
osećaš divljenje prema ljudskom geniju. Ali ajzibani, parobrodi i
aeroplani danaske nose kanone, bombe i mašingevere. Zbog vrelih strasti,
nerazumnih želja i sebičnih interesa ljudi se najsjajnijim produktima
svoga uma služe u međusobnim ubijanjima." „Čovek je vaistinu
čudo neviđeno", zaključi onaj prikan što je sto puta upao
u istu grešku. „Čovek je, braćo u
Hristu, veoma složeno čudo, a jošte je složenije ustrojstvo ovoga
sveta", nastavi doktor Kostelnik. „Mi smo svet učinili tako
složenim zato što u svakome od nas imade više dobra i više zla no u ma kojoj
drugoj feli živih bića. Naša je trajna dužnost da, uz pomoć
Gospoda, podstičemo u sebi sve što je dobro, a uništavamo ono što ne
valja. Zlo u nama i oko nas je, nasuprot dobru, agresivno, pak neretko odnosi
privremene pobede. Da sve bude tragičnije, zla dela ljudi pokatkad
čine upravo u ime dobra." „Oprostite, oče, moždak ne
kontam kako treba, ali se povremeno pitam: Zašto Gospod nije stvorio svet
brez zla?" „Zato, moj Arone, što ondak ne
bismo umeli da sagledivamo i cenimo dobro. Samo u borbi sa zlom dobro se
pokazuje u svojoj pravoj lepoti i veličini. Borba dobra i zla je
neprestana, i vodiće se do Sudnjeg dana, ali konačan ishod će,
nema sumnje, biti na strani istinskog dobra. To je, braćo ljubezna,
veoma široka tema, i ne bih imao ništa protivu da o njoj ovdeka, podalje od
fronta, s vama do kraja rata raspravljam." |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Nisu protivu ove lepe želje
bili ni zemljaci i prijatelji dr Kostelnika. Jerbo (kako će nekoliko
desetleća kasnije deda Aron povremeno govoriti unucima), pored mudrog
čoveka i prosečan bolje razmišlja. No lepa želja se Bačvanima
ipak nije ostvarila. Posle nekoliko većih egzercira sa ćorcima i s
„oštrim" mecima, honvedi Šeste regimente iz Lavova krenuše na front.
Odredište im je bilo U JEDNOJ VOLINIJSKOJ ŠUMI Dve sedmice maršovalo je sedam
kompanija, oko dve hiljade ljudi, po jošte povremeno vrućem
septembarskom suncu, po prašini, kiši, blatu. Kako se čuvstvovao deda
Aron, koji je pre samo dva meseca kosio žito raskomoćen u širokim
gaćama (poput onih u starca na mukačevskoj štaciji), a sadeka je
bio sputan uniformom i opterećen puškom i opremom, nije teško
zamisliti. Moždak je utehu i snagu nalazio u biblijskoj poruci - koju
će, kad tome bude došlo vreme, rado prenositi unucima - da se kroz
trpljenje čovek najusrdnije približava Gospodu. On je, inače, bio jedan od
izdržljivijih. Bilo je ondeka i takih koji su već sa tog marša bili
odneseni u špitalj. „Jednostavna i efikasna selekcija", konstatovao je kapetan
Erne Kiralj, komandir Jedanajste kompanije, kad su jednog popodneva
konačno stigli u gradić Dubno u Voliniji. ŠDeda Aron je, ako se sećate, panovi i braćo, ovaj gradić nazivao Dubnovo, ter se mi u ono vreme nismo setili da on može imati nekoje veze sa tvrđavom Dubno iz „Tarasa Buljbe". Ja sam sadeka kontao o svemu tome, i uveren sam da su Gogoljevi junaci i vojaci Jedanajste kompanije Šeste honved regimente ratovali oko iste varošice. Ostap i Andrej Buljba, vaskrsli u liku Mirona i Aleka Vislavskog, njin otac Taras, otelotvoren u trapavoj pojavi Jakova Herbuta, kurenjski ataman Kukubenko, koga je imao čast da oživi Boris Hardi, i drugi kozački junaci, pretvoreni u derane sa salašâ za Visokim mostom, tvrđavu Dubno osvajali su i u blagodaritelno vreme našeg detinjstva, igrajući se oko razvalina Redlerovog majura. [Honvedi su prenoćili u
nekojem šumarku blizu varošice, a sutra ujutru odvedoše ih u jednu veliku
šumu, dalje od Dubna a bliže liniji fronta. Ovdeka se već sasvim lepo
čula potmula grmljavina kanonâ. „Megérkeztünk a vágóhídra."
„Stigosmo na klanicu", šalili su se opet oni malo kuražniji. „Joška,
bićeš mastan kanonenfuter." |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Zacelo su nosili u sebi nadeždu
da ova šala neće ubrzo poprimiti ukus njine krvi. A poprimila ga je, oj
poprimila, jošte istog dana! Muvali su se honvedi malne
vasceo dan po šumi u koju behu dovedeni. Tek predveče, kad se kanonada
topova bila već sasvim približila, do grupice oficira dojahao je, na
zapenjenom konju, jedan kapetan sa vatrene linije. „Meddig akartok
gondolkozni?!" povika gnevno. „Doklen kanite ovdeka razmišljati?! Zar ne
vidite da se sva vojska povlači?" Kapetan Kiralj, jošte pun
hrabrosti i, moglo bi se kasti, naivnosti donete iz mirnodopskog života,
odlučno uzvrati: „Došli smo na front da se
borimo za slavu našeg oružja i naših vojskovođa, a ne da begamo!" Užurbani kapetan opsova. „Imamo mi dosta slave za oružje
i dosta slavnih vojskovođa!" reče. „Ne znadem samo da li
će nam dela biti slavna. Sklonite se odavle, ako ne želite da vovjeki
ostanete u ovoj šumi!" U drugačijim prilikama
deda Aron, koji je s pažnjom slušao markantnog ratnika, odmah bi shvatio
dublji smisao njegovih reči. Ratnik je zacelo hteo da kaže kako jedan
narod može da ima slavne momente i slavne istorijske ličnosti, a da mu
istorija u celini ipak bude manje slavna. Jerbo istoriju jedne ljudske
zajednice, jedne države, najvećma obeležavaju dela samog naroda i
kontinuitet njegovih ispravnih opredeljenja, a u manjoj meri slavni pojedinci
i izuzetni momenti. Oni su važni samo sa stanovišta spektakla, mita, isprazne
patetike. Sve je ovo deda Aron uskoro, u
dugim časovima dokonog i sumornog razmišljanja, s božjom pomoću
vaistinu i shvatio, a mnogo kasnije, i malo jednostavnije no što je ovdeka
zapisano, i unucima preneo. U volinijskoj pak šumi nije
bilo vremena za meditacije. Granate su, poput prvih kapi olujne kiše, padale
već i na kompaniju kapetana Kiralja. Počelo je povlačenje.
Pomešala se stara i nova vojska, ovi na nogama i oni na nosilima, infanterija
i artiljerija. Sve je to žurilo prema jednoj ćupriji na reci Ikvi, kojoj
je trebalo što pre dotaći drugu, brezbedniju dolmu. Već se
smrkavalo. Na drugoj strani reke, blizu ćuprije, plamtele su dve velike
vatre: bile su zapaljene dve brvnare, da bi jedinice koje su eventualno zalutale imale orijentaciju. A ruski kanoni iza leđa
samo gruvaju. Kidišu na honvedski kanonenfuter kao vukovi na ovce. Ondak se, u jednom trenutku,
zbilo nešta što deda Aron neće nigdar više doživeti, i što nigdar
neće zaboraviti. Nekoliko granata, jedna iza druge, palo je posred
njegove kompanije, tako da su se honvedi razleteli na sve strane, i oni živi
i oni već ras- |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
krvavljeni. Deda Aron je posle
prve granate skočio za jedno stablo, posle druge bio je iza nekojeg
kamena, a posle treće, ni živ ni mrtav, obreo se u nekojem šipražju. Kad
su se eksplozije udaljile, a on malo došao k sebi, začuo je bolno
ječanje i stenjanje, u prvom trenutku ni sam nije znao otklen dopire.
Osvrnuo se oko sebe i na zemlji primetio krvav trag. Pošao je po njemu. Malo
dalje od mesta gdeno je on bio pao, u okrilju razgranatih trnjina, ugledao je
ranjenog vojaka. Sedeo je na svojim nogama, nepomičnim i čudno
iskrivljenim, a pantalone su mu na kolenima bile u lokvi krvi. Bilo je
očevidno da mu je kolena presekao kakav geler šrapnela iliti granate. U
licu beše bled kao da su ga upravo sa krsta skinuli. „Ooo, édes
barátom!" progovorio je čovek očajničkim, plačnim
glasom. „Ooo, mili brate! Reci onima da dođu po mene, da ne skapam
ovdeka poput kera!" „Mondd nekik hogy jöjjenek értem, ne dögöljek itt
meg mint a kutya!" Ove reči nesrećnog
čoveka izgovarao je deda Aron tako sugestivno, tako potresno, takom je
dramatikom ispunjavao tišinu sobe, da se deci u tim trenucima dizala kosa na
glavi, a hladni žmarci su im plazili niz leđa. „I, šta je bilo s njim, dedice?
Jesu li otišli po njega?" upitalo bi koje od njih prestravljenim glasom.
„A, to samo Gospod Bog
znade." Deda Aron je, i sam
obrezglavljen, našao nekoje sanitetlije i rastolkovao im: „Tamo, između
ona dva bresta, u senci trnjina leži čovek sa presečenim nogama,
umire." Nije im znao kasti iz koje je kompanije taj ranjenik, ali je
jošte jedared apelovao da požure, u pitanju je ljudski život. (Mnogo kasnije
on će, kao raspolućen hrišćanin, više puta prebaciti sebi zbog
toga što se i sam nije vratio ranjeniku. U tim užasnim trenucima poneo se
instinktivno, kao što se u ratu ponaša svaki vojak. A imperativ
najizrazitijeg instinkta u ratu glasi: Preživeti, spasiti se! Preživeti!
Imperativ koji ne vrvi moralom, ali koji je duboko ljudski, iskonski.)
Dvojica sanitetlija vaistinu krenuše prema brestovima, a deda Aron je, u
metežu koji svakog časa bivaše sve grdniji, pohitao za svojima. Ubrzo ih je pronašao, ali ne
sve. I u njegovoj kompaniji već nisu bili svi na broju. Nekoje su
pokupili sanitetlije, a nekoji su ostanuli da istrunu u blatu brezimene
volinijske šume. Dovedeni su bili u nju da bi
ovdeka završili svoje ratovanje za jedan jedini dan, ne ispalivši ni jedan
metak, da bi poslužili kao hrana za topove, da bi ovdeka izgovorili jednu
jezivu šalu - i potom je životom potvrdili. Te večeri je sva vojska
prešla preko reke, a ondak je general Nađ (Nagy Pali hadtestparancsnok,
kojeg deda Aron kao da i danaske vidi ispred grupice oficira nedaleko od
ćuprije, sa štopurom u ruci) naredio da se ćuprija digne u vazduh.
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Na drugoj strani reke, na koju
je vojska bila prešla, u širini od oko jednog kilometra uz obalu, zemljište
beše močvarno i na pojedinim mestima pretvoreno u živo blato. Dešavalo
se da je, kad bi se vojaci zbog granate iliti šrapnela raspršili na sve
strane, nekoji nevoljnik u mraku upao u živo blato, po kome je, inače,
rasla trava, kao i na tvrdoj ledini. Bilo je naređeno da svaki vojak,
čim počuvstvuje da propada, položi pušku popreko i zove
upomoć. Nekolicinu takih izvukli su te noći, a nije isključeno
da je bilo i onih koji su se ugušili. Narednog jutra, već
prilično daleko od reke, na suvom, vojska je počela da se
utvrđuje. I vojaci Jedanajste kompanije kapetana Kiralja marljivo su,
kao i ostali, kopali dekunge. I opet je odnekud naišao na konju onaj oštri
kapetan iz jučerašnje vatre. No čilaš mu sadeka nije bio zapenjen,
a on sam je bio dobro raspoložen. Nekoje vreme posmatrao je zaposlene
vojake, a ondak mu se na opaljenom licu zabeleše zubi. „Lassan csak, fiúk,
messze van a háború vége!" „Samo polagano, deco, jošte je daleko kraj
rata!" dobacio im, nasmejao se i odgalopirao na svom čilašu. Nigdar ga više deda Aron nije
vidio - niti zaboravio. „Ali je krasan čovek bio.
Opaljeno lice, crni brkovi, a zubi blistavi kao porcelan. Videlo se po njemu
da uživa u svemu ovome, da voli rat. Mora da je kaki iroš bio",
konstatovao je deda Aron četiri decenije kasnije, većma za sebe,
zagledan u svoju divnu, vozbudljivu, ludu ratnu mladost. „Samo polagano, deco, jošte je
daleko kraj rata!" Za naredna tri meseca, koliko
su honvedi Šeste regimente proveli u rejonu Dubna, moglo bi se kasti da su
bili prilično mirni, ter se ovdeka nećemo dugo zadržavati. Mislimo,
ipak, da vredi ukratko ispripovedati kako je tuna deda Aron stekao
|
|