|
|
|
|
|
|
|
|
|
U NARODNOJ VOJSCI U oktobru 1944. godine jedinice
Crvene armije i Narodnooslo-bodilačke vojske Jugoslavije oslobodile su
veći deo Vojvodine. Na raskršćima važnijih puteva širom Banata i
Bačke bile su postavljene table sa strelicom i natpisom: ZA BERLIN. Te
dve reči vozbuđivale su ljude i učvršćivale njinu veru u
konačnu pobedu. A kako su one delovale na borce Crvene armije može se
zaključiti iz njinih odgovora ljubopitljivcima koji su hteli da znaju
kuda tolika vojska hrli. „Vperëd, na Berlin!" „Napred, na Berlin!"
obaveštavao bi poletno svaki od tih boraca. I više ništa nije trebalo
pitati. Po podne, 19. oktobra, grupa
crvenoarmejaca iz sastava 233. divizije Drugog ukrajinskog fronta i grupa
partizana iz sastava Sedme vojvođanske brigade uđoše u Kulu, a
sutradan ujutru u Kerestur - koji je pre toga bila napustila četa
Vermahta, potom i horti- |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
jevska okupacijska uprava -
bila su na karucama dovezena tri crvenoarmejca. Masa meštana dočekala
ih je sa vencima, cvećem, vezenim ručnicima i kolačima, a u
crkvenom tornju zvonila su sva zvona. Toga dana Mesni
narodnooslobodilački odbor održao je svoj prvi legalan sastanak, ter se
20. oktobar slavi kao dan oslobođenja Kerestura. Krajem novembra dva dobošara
jošte jedared udariše na šorovima u zamašćene doboše i obznaniše narodu
da se svaki muškarac sposoban za vojsku može dobrovoljno javiti na front.
Javiše se nekoji mladići, ostali su se držali gesla: Ne mešaj se,
ako ne moraš. Bilo je i takih koji su, kad je kroz nekoliko dana
počela mobilizacija vojnih obveznika, na zborno mesto došli sa klompama
na nogama, jerbo su bili čuli da na front idu samo oni koji imaju
solidnu odeću i obuću. No krajem decembra ipak se oko trista
muškaraca iz Kerestura obrelo u Somboru, jednom od glavnih centara za
popunjavanje vojvođanskih brigada. Tuna je već bilo na hiljade
novih boraca iz cele Bačke. Rasporedili su ih u jedinice, podelili im
oružje, pak ih poveli na pozicije na Dunavu i Dravi. Nakon ovog uopštenog uvoda
mogli bismo se vratiti glavnom toku naše pripovesti i u najkraćim crtama
prikazati ratničko putešestvije Nikole Hardija, zeta deda Arona
Vislavskog. ŠPamtim, Borise, patnje koje si kao dete proživljavao kad se tvoj
otac, nakon rata, iz nepoznatih razloga obesio, ter sam se nosio mišlju da ga
u letopisu ne spominjem. No budući da i on beše član deda Aronove
porodice, ovdeka ću zabeležiti deo pripovesti čika Mihajla
Čorbe i čika Silvestera Papuge, saboraca tvog oca. Ti posle s tom
celinom radi šta god hoćeš.Ć Nikola Hardi i njegov ratni
drug Mihajlo Čorba su kao honvedi u leto 1942. godine morali da se bore
protivu ruske braće najprvo u Brjanskim šumama, a potom oko Kurska i
Voronježa. Bile su to strahotne bitke, koje su desetkovale kako Nemce i njine
saveznike tako i same crvenoarmejce. Front se u jesen stabilizovao na Donu,
gdeno je sredinom zime Nikola ranjen, ter je honvedski deo svog
ratničkog putešestvija završio u špitalju u Šopronu. Mihajlo Čorba
je pao u zarobljeništvo. Obreo se u Minskoj oblasti, gdeno je radio kao
drvoseča sve dok se nije prijavio u Češku legiju. Sa Česima
je otputovao u mesto Jabločnaju, a tamo su starešine podržale njegovu
želju da postane vojak Jugoslovenske legije. Poslaše ga u Moskvu, u kojoj je
proveo osam lepih meseci. Najposle se prijavio u tenkovsku jedinicu i obreo u
moćnom tenku T-36. Kao vezist Druge tenkovske brigade Jugoslovenske
armije završio je ratničko putešestvije u oslobođenom Trstu. Nikola Hardi i njegov novi
saborac Silvester Papuga behu krajem 1944. godine, kad su se obreli u
Narodnoj vojsci, jošte daleko od završetka rata. Kao mitraljesci Šesnajste
vojvođanske bri |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
gade najprvo su se smrzavali na
položajima na Dravi, a u martu mesecu učestvovali su u čuvenoj
Bolmanskoj bici. Dve sedmice nije prestajao da štekće njin
„maksim", teški mitraljez sovjetske proizvodnje. Imao je točkove,
zaštitnu ploču i vodeno hlađenje. Za vreme najžešćih borbi
voda bi u njegovom rezervoaru proključala. Ali nije štektao zaludu.
Nemci su u Bolmanskoj bici doživeli težak poraz, Titovi borci i ratnici
Crvene armije odneli su jošte jednu veliku pobedu. A naš letopis dobio je
jošte jednu (doduše, veoma šturu) epizodu. Spomenusmo letopis, ter se
setismo njegovog glavnog junaka. Šta je bilo s njime? Zar on, stara svetinja
i radoznali vrag, neće počuvstvovati nijednu od brezbroj
vozbudljivih, opasnih čari Najvećeg rata? Dok su njegovi sinovi lutali po
razorenoj Nemačkoj, dok je njegov zet kao honved ratovao protivu crvenoarmejaca,
a potom kao borac Narodne vojske i saveznik crvenoarmejaca protivu Nemaca,
deda Aron je na salašu za Visokim mostom sedeo pored baka Serafe i slušao
vesti koje mu je došaptavao polovni „telefunken". Znademo da nije bio
oduševljen tim staračkim mirom. Malo je onih kojima se dopadaju
prednosti što potiču od starosti, a deda Aron njima cigurno ne pripada.
Stoga je s olakšanjem, čak s radošću dočekao priliku da i sam
malo krene putevima opasnosti, da, kad se već nije obreo u vrtlogu,
prošparta barem TRAGOVIMA PROHUJALOG VIHORA Tu priliku dali su mu
crvenoarmejci. Početkom decembra 1944.
godine članovi Mesnog narodnooslobodilačkog odbora obišli su
seoske kulake i salašare za koje se znalo da imaju valjane konje i naložili
im da se pripreme za izlet na Balaton. Nekoliko dana kasnije kolona od
trideset dve probrane zaprege krenula je na put. Na čelu kolone beše
zaprega deda Arona Vislavskog, pored koga je, na paradnom kožnom sicu, sedeo
crvenoarmejac Jurij Golovicin, žutokosi kolhoznik iz Moldavije. U svakim
kolima među lotrama ležalo je po deset aeroplanskih bombi, a svaka
bomba beše teška sedamdeset kilograma. Maršruta je bila: Kerestur - Kula -
Sombor - Bezdan - Batina - Mohač - Pečuj - Dombovar - Pincehelj
blizu Balatonskog jezera. Dve sedmice trajalo je
putešestvije u Pincehelj. Na Dunavu između Bezdana i Batine kolona je u
redu malne vasceli dan čekala da pređe preko pontonske ćuprije
sagrađene za vreme skorašnje velike bitke. Meštani Bezdana pripovedali
su kočijašima kako je |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
ovdeka bilo toliko poginulih da
bi se ćuprija preko reke od njinih tela napravila da ih nije odnosila
mutna i krvava dunavska voda. Kad se kolona obrela na
teritoriji Mađarske, putešestvije beše otežano sitnim neugodnostima.
Jurij Golovicin se ondeka većma oslanjao na deda Aronovu
promućurnost negoli na ovlašćenja koja je imao kao vođa
kolone. U većini mesta, naime, gazde nisu rado primale na noćenje
nosioce ruskih bombi. „Kik vagytok? Muszkák vagytok, vagy kik?" „Ko ste
vi? Moskovi, šta li ste?" pitao bi nekoji kulak, podozrivo
merkajući nezvane goste. „Nem, Magyarok vagyunk. Muszáj, hogy a
Muszkáknak vigyük a bombákat." „Ne, Mađari smo. Moramo Moskovima
bombe da nosimo", odgovorio bi deda Aron poverljivo. Odmah bi gazda
doneo jošte obroka za konje, a deda Aronu je, također u poverenju,
rastolkovao da Hitler namerno pušta Moskove da uđu što dublje u
Mađarsku, kako bi ih lakše opkolio i potukao. Malo kasnije gazda je slušao
deda Arona kako sa Jurijem Golovicinom divani na ruskom, a potom sa svojim
drugarima na jeziku koji se, barem u domaćinovim ušima, jedva
razlikovao od ruskog, i odmah se narogušio. Više nije hteo ni reč da
progovori sa črezvičajnim „Mađarima". Bilo je, hvala bogu, i
prijatnih doživljaja. U jednom selu iza Dombovara deda Aron i Jurij Golovicin
noćili su kod dežmekaste, kao bulka crvene sredovečne udovice. Muž
joj je jošte četrdeset prve poginuo na ruskom frontu, a kćerku je
ovih dana bila poslala u drugo selo, kod svoje majke. Ovdeka je sade opasno
po devojke, rekla je. Silna vojska prolazi ovuda, svake noći je njena
kuća puna vojaka. „A svi oni, dašta, voledu da se naslone trbuhom na
belo." „És bizony mindannyian szeretnek fehérnépre hasalni." „Au, deda! Fehirnipre hošolni,
je li?" dočekali su momci svog učitelja u školi života,
čije su reči najednom zagolicale njinu pubertetsku maštu. „A vi i
Jurij Golovicin niste se naslonili na belo?" „Psst, tišina! Ništa nisam
kazao", osmehnuo se deda Aron šeretski, ter iskapio jošte jednu
čašu vina. „Svugde sam tumarao, kao vrag, a dobri Bog je hteo da vazda
dobro prođem", dodao je glasom za koji se ne bi moglo kasti da nije
bio pomalo i hvalisav. Skromnost, gledano uzduž i popreko, nije
najuočljivija crta njegovog karaktera. (A, neka bude blagoslovena majka
Priroda, njome nisu opterećeni ni nekoji njegovi unuci.) Najzad, posle dvosedmičnog
naprezanja probranih konja i smrzavanja njinih vlasnika u kolima, kolona je
stigla na cilj. Hlopi su istovarili bombe, dobili potvrdu da su obavili
zadatak, noć prespavali u Pincehelju, a sutradan ujutru oprostiše se od
Jurija Golovicina. Deda Aron je Juru zagrlio poslednji, podarovao mu za |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
uspomenu svoj indijanski
šlajbok od jelenovine, švićnuo bićem iznad konjskih ušiju i poveo
kolonu prema Keresturu. Nije se valjano ni ogrejao
pored baka Serafe i tople zemljane peći, a već je stigao nov
poziv. Četrdesetak ljudi iz sela bilo je određeno da hrane i timare
konje koji su ajzibanima bili odnošeni u Sovjetski Savez. Sedam dana i
noći izležavali su se hlopi na senu u vagonima, dok kontingent nije
stigao u Galac, dunavsku luku blizu Crnog mora. No ovo putešestvije beše
lakše i manje zanimljivo negoli prethodno (a i mi smo već pomalo
nestrpljivi u želji da ugledamo kraj ovog letopisa), ter se na njemu
nećemo zadržavati. Zabeležili smo ga samo kao činjenicu brez
većeg istorijskog značaja. Unapred je, doduše, teško
odrediti istorijsku težinu pojedinih činjenica i događaja. Stoga
ćemo ovdeka, za svaki slučaj, opisati jošte jedno malo zbitije,
koje je među slikama amajlijama najsenzibilnijeg i najambicioznijeg deda
Aronovog unuka zauzelo značajno mesto. Jerbo on je počuvstvovao,
bolje kasti imao priliku da počuvstvuje, DODIR RATA Beše to u poznu jesen 1944.
godine, kad su jedinice Crvene armije prolazile kroz Kerestur. Jedne kišne i
hladne noći na kapiju domaćinstva Vislavskih na Velikom šoru
zalupao je deda Makovej Geci, seoski aktivist, koji je tih dana vršio dužnost
konačara. Deda Aron je bio na salašu, sin mu Jevrem u Nemačkoj,
pradeda Gabor spavao je u nezagrejanoj sobi u samoj kući, a prababa
Apolona i snaha Melanija sa decom spavale su u naloženom vajatu na međi
avlije i kućne bašte. Lupnjava i metež na šoru,
praćeni mahnitim lajanjem kerova po gumnima, probudiše ukućane, a
snaha Melanija prva se obukla i pojavila na maloj kapiji. „Nevesto, dobićeš dvojicu
Rusa na spavanje", obavestio ju je deda Geci. „Budi bez straha, nikome
se ništa neće desiti, samo ih usluži i spremi im sobu da prespavaju.
Evo, ostavljam ti ovu dvojicu, a ja sa ostalima idem dalje." Dok je prababa Apolona u
kuhinjici vajata ložila novu vatru u već mlakoj zemljanoj peći koja
je grejala sobicu, a snaha Melanija u peći koja je grejala zadnju sobu u
samoj kući, pradeda Gabor je, s lampašem u ruci, proveo oficira i vojaka
po gumnu. Zavirili su u kolnicu, plevnjak i štalog, pregledali su i sobe u
kući, a ondak se vratiše u kuhinjicu vajata, gdeno je prababa Apolona
već bila na- |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
ložila vatru u šporetu i
počela da greje vodu za čaj. Oba crveno-armejca bila su pokisla i
promrzla. Lica im behu sivkasta, tvrda. Skinuli su šinjele i grejali se
ispred otvora peći, povremeno ubacujući u nju naramke ogrizina.
Prababa Apolona vrtila se oko njih i, potresena, jecala. „Joj, deco moja,
kako ste promrzli i izmučeni! Oj, Gospode, doklen će ove patnje da
traju?" „Ničego, ničego,
babuška! V Berline peredohnëm, v Berline!" tešili su je, kroz smeh,
obojica. „Ništa, ništa, bakice! U Berlinu ćemo se odmoriti, u
Berlinu!" „A da niste, moždak, negder
videli naše dečake? Moje mile unuke. Mog Jevrema i Janka. I oni su u
Nemačkoj. Joj, Gospode, da li će nam se naša dečica
vratiti?" Starica je nalivala čaj u
šolje i keceljom brisala suze, a ogrejani i razveseljeni crvenoarmejci
tetošili su je obećanjima da će osloboditi njene unuke i poslati ih
kući. Pošto su u kuhinjici, na
svetlosti petrolejke i plamena iz jošte otvorene peći, večerali i
popili čaj, ratnici uđoše u toplu sobicu vajata. Snaha Melanija je
počela da budi decu, s namerom da ih odvede gore, u zadnju sobu
kuće, ali je oficir insistirao neka ribjata nastave san gdeno su ga i
započeli. Posmatrao ih nekoje vreme, pomilovao po glavicama, a zatim je
iz šlajboka izvadio fotografiju i pokazao domaćicama svoju familiju. I
on je imao troje dece: dve devojčice i dečaka. Beše sličan
maljčiku koji je spavao između brata (Joakima) i sestre (Leonke).
Taj maljčik, koga je oficir milovao po glavi, bio je, dašta,
troipogodišnji Alek. „Alëša? Očený interesno!" „Aljoša? Vrlo
interesantno!" obradovao se oficir. Njegovom sinčiću je
također bilo ime Aljoša. Kasnije, nakon rata, Alekov
tetić Boris će već na Vodoplavnim livadama, kad deca budu
čuvala krave i kombinovala prve životne istine i varke, zavideti svom
dve godine mlađem ujčeviću, koji je imao jedinstvenu,
nepovtorivu sreću da ga crvenoarmejski oficir pomiluje po glavi. Na taj
način njega je, rukom jednog od svojih brezbrojnih predstavnika, i
doslovno dodirnulo to magično čudo što se zove Rat, čudo o
kome su dečaci već u najranijem detinjstvu toliko slušali,
maštali i razmišljali. Vremenom će i sam Alek postati gord zbog tog
dodira oficirove ruke, i nikako neće prežaliti što ga mati one noći
nije probudila, što je dopustila da prespava svoj susret sa ratnicima. Više
puta će na Vodoplavnim livadama dva (pokatkad i tri) bracana
nagađati u mislima, pak i u međusobnim divanima, kako su mogla
izgledati ta dva crvenoarmejca, kuda su sve prošli i šta se s njima
dogodilo. Da li su stigli u Berlin, koji
ih je toliko privlačio? Da li su se vratili u
zavičaj, kao heroji ovenčani slavom, iliti su ih na
pobedničkom putešestviju zaustavili oštri meci, oni što nikog ne biraju,
ali i ne zaobilaze? |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Da li su se, ako ih nije
progutao pakao Berlinske bitke, ponova uklopili u manje-više sivu mirnodopsku
svakodnevicu, iliti su, trošeći brezbojne dane u kakoj fabrici, na kakom
kolhozu, suštastvom svoga bića vovjeki ostanuli u raju vlastite ratne
mladosti, kao što u njoj ostaje većina preživelih boraca? Odgovore na ova pitanja dva-tri
bracana nigdar neće saznati. Od jedinstvenog susreta, koji je jedan od
njih prespavao, drugi doživio samo u mislima, a treći upravo opisao,
ostaće im tek maglovita pseudouspomena, jedna samoizgrađena slika
amajlija, kao samoniklica u stepi - ko zna kojoj. Rano ujutru crvenoarmejci su se
umili i obrijali, obukli su osušene uniforme i fruštukovali. Prababa Apolona
im je turila u torbe po komad slanine i kobasice, oni su joj jošte jedared
obećali da će u Germaniji naći njene unuke i poslati ih
kući, oprostili se i otišli. Nekoliko meseci kasnije prve
jedinice Crvene armije stigle su u predgrađe Berlina. Satanin sluga u
bunkeru Rajhskancelarije digao je na sebe zločinačku ruku - rat je
bio završen! I ponova zavlada MIR MEĐU LjUDIMA Istina, na početku ni u
tom miru nisu svi bili sasvim mirni. U selima i na salašima gazde su se
češkale po glavi. Svrbeo ih obavezan otkup. Svaki je morao da
isporuči određenu količinu žita, kukuruza i jošte nekojih
produkata. Trebalo je nahraniti narod u krajevima koji su mnogo većma
stradali u ratu. Sem toga, bilo je to i vreme kolektivizacije, ter se i putem
obaveza vršio pritisak na kulake da uđu u zadruge. Nekoji, međutim, nikako
nisu hteli da iziđu iz svog paorskog individualizma. Među njima je
bio i deda Aron. Zaludu su seoski aktivisti po dvojica biciklima dolazili na
salaš za Visokim mostom i ubeđivali ga da postane zadrugar. Nije
pristajao. „Pripovedali ste da će u
novoj državi svako raditi po svojoj volji, da će se čak i porez
plaćati dobrovoljno, prema vlastitim mogućstvima. Šta hoćete
sadeka?" prkosio im jedne noći, kad su ga, kao i jošte nekolicinu
gazda, u ponoć doveli u Mesnu kancelariju, a potom ga samog uveli u salu
u kojoj su njih dvanajstorica, poput velike porote, sedeli u jednom redu. Koji se kulak ni od
ponoćnih divana nije uplašio, a ni obavezu nije izvršio, bio je
otpremljen u haps. I deda Aron je u nekoliko navrata bio nadomak brave, ali
je vazda uspevao da na tavanu |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
napabirči toliko kukuruza,
iliti u slamarici toliko novca, koliko beše potrebno da bi se izvukao. No, i to je prošlo! Ukinute su
obaveze, rasformirane su nasilno oformljene zadruge, ispravljeni su mnogi
feleri. Preko svega su se nagomilale godine. „Godine, godine! One rešavaju
sve što ne mogu da reše ljudi", kazaće i danaske deda Aron. Negdašnja vremena, Veliki rat,
Austrougarsku monarhiju, Rusiju, Ameriku, Nemačku, ter Najveći rat,
svu tu bajovitu prošlost, unucima vazda zanimljivu i privlačnu, i on, i njegovi
prijatelji, i njini sinovi, sve ređe spominju. Jošte samo Danilo Homza, kad se
pokatkad, oko ponoći, pijan vraća iz Panske krčme, pored kojeg
baštenskog zida na Velikom šoru zapeva na sav glas, hripav, tugaljiv, bolan,
svoju ličnu himnu „Nemačka, Nemačka": Sjaj, meseeče, sjaaaj, pa imaaš i kooome: suužnji iz Nemaačke idu doomu svooome. Prestaje naglo, kao da se
umorio. Jošte nekoje vreme stoji pored zida, grdi, gunđavo, samoga sebe,
doziva Mariju, majku božju, moli je neka mu pomogne da se dotetura do svoje
kuće, ter opet tone u trenutke čemerne tišine. „Eeej, ljudi božji!"
razliva se napokon, jošte jedared, njegov pijan glas kroz pustoš tamne
noći. „Deco moja mila! Bilo je to, bogme, bilo i prošlo!... Ej, Gering
maršal! Jesam li ja tebi govorio da to neće biti dobro?... Vidiš li šta
si uradio? Dođi samo, da ti ja isprašim tur!" I kad se tako istutnji sa
prekidima, kad požali sve ljude sveta i izgrdi Geringa i Gebelsa, kao da je s
njima iznosio đubre iz vojnog štaloga u Štajndorfu, produžava, teturajući
se, prema kojem od narednih baštenskih zidova, gdeno će se njegov
svetski bol pretočiti u jošte jednu strofu omiljene pesme: Neemačka,
Nemaaačkaa, kaako si široookaa, u mnogim srciiimaa raana si duboooka. I ponova je zaćutao Danilo Homza. Kroz pustoš tamne noći se, kao refren njegovog otužnog zavijanja, razliva sadeka samo lavež kerova - i lančano se prenosi s kraja na kraj sela. |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|