U NARODNOJ VOJSCI

U oktobru 1944. godine jedinice Crvene armije i Narodnooslo-bodilačke vojske Jugoslavije oslobodile su veći deo Vojvodine. Na raskršćima važnijih puteva širom Banata i Bačke bile su postavljene table sa strelicom i natpisom: ZA BERLIN. Te dve reči vozbuđivale su ljude i učvršćivale njinu veru u konačnu pobedu. A kako su one delovale na borce Crvene armije može se zaključiti iz njinih odgovora ljubopitljivcima koji su hteli da znaju kuda tolika vojska hrli. „Vperëd, na Berlin!" „Napred, na Berlin!" obaveštavao bi poletno svaki od tih boraca. I više ništa nije trebalo pitati.

Po podne, 19. oktobra, grupa crvenoarmejaca iz sastava 233. divizije Drugog ukrajinskog fronta i grupa partizana iz sastava Sedme vojvođanske brigade uđoše u Kulu, a sutradan ujutru u Kerestur - koji je pre toga bila napustila četa Vermahta, potom i horti-

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

jevska okupacijska uprava - bila su na karucama dovezena tri crvenoarmejca. Masa meštana dočekala ih je sa vencima, cvećem, vezenim ručnicima i kolačima, a u crkvenom tornju zvonila su sva zvona. Toga dana Mesni narodnooslobodilački odbor održao je svoj prvi legalan sastanak, ter se 20. oktobar slavi kao dan oslobođenja Kerestura.

Krajem novembra dva dobošara jošte jedared udariše na šorovima u zamašćene doboše i obznaniše narodu da se svaki muškarac sposoban za vojsku može dobrovoljno javiti na front. Javiše se nekoji mladići, ostali su se držali gesla: Ne mešaj se, ako ne moraš. Bilo je i takih koji su, kad je kroz nekoliko dana počela mobilizacija vojnih obveznika, na zborno mesto došli sa klompama na nogama, jerbo su bili čuli da na front idu samo oni koji imaju solidnu odeću i obuću. No krajem decembra ipak se oko trista muškaraca iz Kerestura obrelo u Somboru, jednom od glavnih centara za popunjavanje vojvođanskih brigada. Tuna je već bilo na hiljade novih boraca iz cele Bačke. Rasporedili su ih u jedinice, podelili im oružje, pak ih poveli na pozicije na Dunavu i Dravi.

Nakon ovog uopštenog uvoda mogli bismo se vratiti glavnom toku naše pripovesti i u najkraćim crtama prikazati ratničko putešestvije Nikole Hardija, zeta deda Arona Vislavskog. ŠPamtim, Borise, patnje koje si kao dete proživljavao kad se tvoj otac, nakon rata, iz nepoznatih razloga obesio, ter sam se nosio mišlju da ga u letopisu ne spominjem. No budući da i on beše član deda Aronove porodice, ovdeka ću zabeležiti deo pripovesti čika Mihajla Čorbe i čika Silvestera Papuge, saboraca tvog oca. Ti posle s tom celinom radi šta god hoćeš.Ć

Nikola Hardi i njegov ratni drug Mihajlo Čorba su kao honvedi u leto 1942. godine morali da se bore protivu ruske braće najprvo u Brjanskim šumama, a potom oko Kurska i Voronježa. Bile su to strahotne bitke, koje su desetkovale kako Nemce i njine saveznike tako i same crvenoarmejce. Front se u jesen stabilizovao na Donu, gdeno je sredinom zime Nikola ranjen, ter je honvedski deo svog ratničkog putešestvija završio u špitalju u Šopronu. Mihajlo Čorba je pao u zarobljeništvo. Obreo se u Minskoj oblasti, gdeno je radio kao drvoseča sve dok se nije prijavio u Češku legiju. Sa Česima je otputovao u mesto Jabločnaju, a tamo su starešine podržale njegovu želju da postane vojak Jugoslovenske legije. Poslaše ga u Moskvu, u kojoj je proveo osam lepih meseci. Najposle se prijavio u tenkovsku jedinicu i obreo u moćnom tenku T-36. Kao vezist Druge tenkovske brigade Jugoslovenske armije završio je ratničko putešestvije u oslobođenom Trstu.

Nikola Hardi i njegov novi saborac Silvester Papuga behu krajem 1944. godine, kad su se obreli u Narodnoj vojsci, jošte daleko od završetka rata. Kao mitraljesci Šesnajste vojvođanske bri

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

gade najprvo su se smrzavali na položajima na Dravi, a u martu mesecu učestvovali su u čuvenoj Bolmanskoj bici. Dve sedmice nije prestajao da štekće njin „maksim", teški mitraljez sovjetske proizvodnje. Imao je točkove, zaštitnu ploču i vodeno hlađenje. Za vreme najžešćih borbi voda bi u njegovom rezervoaru proključala. Ali nije štektao zaludu. Nemci su u Bolmanskoj bici doživeli težak poraz, Titovi borci i ratnici Crvene armije odneli su jošte jednu veliku pobedu. A naš letopis dobio je jošte jednu (doduše, veoma šturu) epizodu.

Spomenusmo letopis, ter se setismo njegovog glavnog junaka. Šta je bilo s njime? Zar on, stara svetinja i radoznali vrag, neće počuvstvovati nijednu od brezbroj vozbudljivih, opasnih čari Najvećeg rata?

Dok su njegovi sinovi lutali po razorenoj Nemačkoj, dok je njegov zet kao honved ratovao protivu crvenoarmejaca, a potom kao borac Narodne vojske i saveznik crvenoarmejaca protivu Nemaca, deda Aron je na salašu za Visokim mostom sedeo pored baka Serafe i slušao vesti koje mu je došaptavao polovni „telefunken". Znademo da nije bio oduševljen tim staračkim mirom. Malo je onih kojima se dopadaju prednosti što potiču od starosti, a deda Aron njima cigurno ne pripada. Stoga je s olakšanjem, čak s radošću dočekao priliku da i sam malo krene putevima opasnosti, da, kad se već nije obreo u vrtlogu, prošparta barem

TRAGOVIMA PROHUJALOG VIHORA

Tu priliku dali su mu crvenoarmejci.

Početkom decembra 1944. godine članovi Mesnog narodnooslobodilačkog odbora obišli su seoske kulake i salašare za koje se znalo da imaju valjane konje i naložili im da se pripreme za izlet na Balaton. Nekoliko dana kasnije kolona od trideset dve probrane zaprege krenula je na put. Na čelu kolone beše zaprega deda Arona Vislavskog, pored koga je, na paradnom kožnom sicu, sedeo crvenoarmejac Jurij Golovicin, žutokosi kolhoznik iz Moldavije. U svakim kolima među lotrama ležalo je po deset aeroplanskih bombi, a svaka bomba beše teška sedamdeset kilograma. Maršruta je bila: Kerestur - Kula - Sombor - Bezdan - Batina - Mohač - Pečuj - Dombovar - Pincehelj blizu Balatonskog jezera.

Dve sedmice trajalo je putešestvije u Pincehelj. Na Dunavu između Bezdana i Batine kolona je u redu malne vasceli dan čekala da pređe preko pontonske ćuprije sagrađene za vreme skorašnje velike bitke. Meštani Bezdana pripovedali su kočijašima kako je

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

ovdeka bilo toliko poginulih da bi se ćuprija preko reke od njinih tela napravila da ih nije odnosila mutna i krvava dunavska voda.

Kad se kolona obrela na teritoriji Mađarske, putešestvije beše otežano sitnim neugodnostima. Jurij Golovicin se ondeka većma oslanjao na deda Aronovu promućurnost negoli na ovlašćenja koja je imao kao vođa kolone. U većini mesta, naime, gazde nisu rado primale na noćenje nosioce ruskih bombi. „Kik vagytok? Muszkák vagytok, vagy kik?" „Ko ste vi? Moskovi, šta li ste?" pitao bi nekoji kulak, podozrivo merkajući nezvane goste. „Nem, Magyarok vagyunk. Muszáj, hogy a Muszkáknak vigyük a bombákat." „Ne, Mađari smo. Moramo Moskovima bombe da nosimo", odgovorio bi deda Aron poverljivo. Odmah bi gazda doneo jošte obroka za konje, a deda Aronu je, također u poverenju, rastolkovao da Hitler namerno pušta Moskove da uđu što dublje u Mađarsku, kako bi ih lakše opkolio i potukao.

Malo kasnije gazda je slušao deda Arona kako sa Jurijem Golovicinom divani na ruskom, a potom sa svojim drugarima na jeziku koji se, barem u domaćinovim ušima, jedva razlikovao od ruskog, i odmah se narogušio. Više nije hteo ni reč da progovori sa črezvičajnim „Mađarima".

Bilo je, hvala bogu, i prijatnih doživljaja. U jednom selu iza Dombovara deda Aron i Jurij Golovicin noćili su kod dežmekaste, kao bulka crvene sredovečne udovice. Muž joj je jošte četrdeset prve poginuo na ruskom frontu, a kćerku je ovih dana bila poslala u drugo selo, kod svoje majke. Ovdeka je sade opasno po devojke, rekla je. Silna vojska prolazi ovuda, svake noći je njena kuća puna vojaka. „A svi oni, dašta, voledu da se naslone trbuhom na belo." „És bizony mindannyian szeretnek fehérnépre hasalni."

„Au, deda! Fehirnipre hošolni, je li?" dočekali su momci svog učitelja u školi života, čije su reči najednom zagolicale njinu pubertetsku maštu. „A vi i Jurij Golovicin niste se naslonili na belo?"

„Psst, tišina! Ništa nisam kazao", osmehnuo se deda Aron šeretski, ter iskapio jošte jednu čašu vina. „Svugde sam tumarao, kao vrag, a dobri Bog je hteo da vazda dobro prođem", dodao je glasom za koji se ne bi moglo kasti da nije bio pomalo i hvalisav. Skromnost, gledano uzduž i popreko, nije najuočljivija crta njegovog karaktera. (A, neka bude blagoslovena majka Priroda, njome nisu opterećeni ni nekoji njegovi unuci.)

Najzad, posle dvosedmičnog naprezanja probranih konja i smrzavanja njinih vlasnika u kolima, kolona je stigla na cilj. Hlopi su istovarili bombe, dobili potvrdu da su obavili zadatak, noć prespavali u Pincehelju, a sutradan ujutru oprostiše se od Jurija Golovicina. Deda Aron je Juru zagrlio poslednji, podarovao mu za

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

uspomenu svoj indijanski šlajbok od jelenovine, švićnuo bićem iznad konjskih ušiju i poveo kolonu prema Keresturu.

Nije se valjano ni ogrejao pored baka Serafe i tople zemljane peći, a već je stigao nov poziv. Četrdesetak ljudi iz sela bilo je određeno da hrane i timare konje koji su ajzibanima bili odnošeni u Sovjetski Savez. Sedam dana i noći izležavali su se hlopi na senu u vagonima, dok kontingent nije stigao u Galac, dunavsku luku blizu Crnog mora. No ovo putešestvije beše lakše i manje zanimljivo negoli prethodno (a i mi smo već pomalo nestrpljivi u želji da ugledamo kraj ovog letopisa), ter se na njemu nećemo zadržavati. Zabeležili smo ga samo kao činjenicu brez većeg istorijskog značaja.

Unapred je, doduše, teško odrediti istorijsku težinu pojedinih činjenica i događaja. Stoga ćemo ovdeka, za svaki slučaj, opisati jošte jedno malo zbitije, koje je među slikama amajlijama najsenzibilnijeg i najambicioznijeg deda Aronovog unuka zauzelo značajno mesto. Jerbo on je počuvstvovao, bolje kasti imao priliku da počuvstvuje,

DODIR RATA

Beše to u poznu jesen 1944. godine, kad su jedinice Crvene armije prolazile kroz Kerestur. Jedne kišne i hladne noći na kapiju domaćinstva Vislavskih na Velikom šoru zalupao je deda Makovej Geci, seoski aktivist, koji je tih dana vršio dužnost konačara. Deda Aron je bio na salašu, sin mu Jevrem u Nemačkoj, pradeda Gabor spavao je u nezagrejanoj sobi u samoj kući, a prababa Apolona i snaha Melanija sa decom spavale su u naloženom vajatu na međi avlije i kućne bašte.

Lupnjava i metež na šoru, praćeni mahnitim lajanjem kerova po gumnima, probudiše ukućane, a snaha Melanija prva se obukla i pojavila na maloj kapiji.

„Nevesto, dobićeš dvojicu Rusa na spavanje", obavestio ju je deda Geci. „Budi bez straha, nikome se ništa neće desiti, samo ih usluži i spremi im sobu da prespavaju. Evo, ostavljam ti ovu dvojicu, a ja sa ostalima idem dalje."

Dok je prababa Apolona u kuhinjici vajata ložila novu vatru u već mlakoj zemljanoj peći koja je grejala sobicu, a snaha Melanija u peći koja je grejala zadnju sobu u samoj kući, pradeda Gabor je, s lampašem u ruci, proveo oficira i vojaka po gumnu. Zavirili su u kolnicu, plevnjak i štalog, pregledali su i sobe u kući, a ondak se vratiše u kuhinjicu vajata, gdeno je prababa Apolona već bila na-

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

ložila vatru u šporetu i počela da greje vodu za čaj. Oba crveno-armejca bila su pokisla i promrzla. Lica im behu sivkasta, tvrda. Skinuli su šinjele i grejali se ispred otvora peći, povremeno ubacujući u nju naramke ogrizina. Prababa Apolona vrtila se oko njih i, potresena, jecala. „Joj, deco moja, kako ste promrzli i izmučeni! Oj, Gospode, doklen će ove patnje da traju?"

„Ničego, ničego, babuška! V Berline peredohnëm, v Berline!" tešili su je, kroz smeh, obojica. „Ništa, ništa, bakice! U Berlinu ćemo se odmoriti, u Berlinu!"

„A da niste, moždak, negder videli naše dečake? Moje mile unuke. Mog Jevrema i Janka. I oni su u Nemačkoj. Joj, Gospode, da li će nam se naša dečica vratiti?"

Starica je nalivala čaj u šolje i keceljom brisala suze, a ogrejani i razveseljeni crvenoarmejci tetošili su je obećanjima da će osloboditi njene unuke i poslati ih kući.

Pošto su u kuhinjici, na svetlosti petrolejke i plamena iz jošte otvorene peći, večerali i popili čaj, ratnici uđoše u toplu sobicu vajata. Snaha Melanija je počela da budi decu, s namerom da ih odvede gore, u zadnju sobu kuće, ali je oficir insistirao neka ribjata nastave san gdeno su ga i započeli. Posmatrao ih nekoje vreme, pomilovao po glavicama, a zatim je iz šlajboka izvadio fotografiju i pokazao domaćicama svoju familiju. I on je imao troje dece: dve devojčice i dečaka. Beše sličan maljčiku koji je spavao između brata (Joakima) i sestre (Leonke). Taj maljčik, koga je oficir milovao po glavi, bio je, dašta, troipogodišnji Alek. „Alëša? Očený interesno!" „Aljoša? Vrlo interesantno!" obradovao se oficir. Njegovom sinčiću je također bilo ime Aljoša.

Kasnije, nakon rata, Alekov tetić Boris će već na Vodoplavnim livadama, kad deca budu čuvala krave i kombinovala prve životne istine i varke, zavideti svom dve godine mlađem ujčeviću, koji je imao jedinstvenu, nepovtorivu sreću da ga crvenoarmejski oficir pomiluje po glavi. Na taj način njega je, rukom jednog od svojih brezbrojnih predstavnika, i doslovno dodirnulo to magično čudo što se zove Rat, čudo o kome su dečaci već u najranijem detinjstvu toliko slušali, maštali i razmišljali. Vremenom će i sam Alek postati gord zbog tog dodira oficirove ruke, i nikako neće prežaliti što ga mati one noći nije probudila, što je dopustila da prespava svoj susret sa ratnicima. Više puta će na Vodoplavnim livadama dva (pokatkad i tri) bracana nagađati u mislima, pak i u međusobnim divanima, kako su mogla izgledati ta dva crvenoarmejca, kuda su sve prošli i šta se s njima dogodilo.

Da li su stigli u Berlin, koji ih je toliko privlačio?

Da li su se vratili u zavičaj, kao heroji ovenčani slavom, iliti su ih na pobedničkom putešestviju zaustavili oštri meci, oni što nikog ne biraju, ali i ne zaobilaze?

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

Da li su se, ako ih nije progutao pakao Berlinske bitke, ponova uklopili u manje-više sivu mirnodopsku svakodnevicu, iliti su, trošeći brezbojne dane u kakoj fabrici, na kakom kolhozu, suštastvom svoga bića vovjeki ostanuli u raju vlastite ratne mladosti, kao što u njoj ostaje većina preživelih boraca?

Odgovore na ova pitanja dva-tri bracana nigdar neće saznati. Od jedinstvenog susreta, koji je jedan od njih prespavao, drugi doživio samo u mislima, a treći upravo opisao, ostaće im tek maglovita pseudouspomena, jedna samoizgrađena slika amajlija, kao samoniklica u stepi - ko zna kojoj.

Rano ujutru crvenoarmejci su se umili i obrijali, obukli su osušene uniforme i fruštukovali. Prababa Apolona im je turila u torbe po komad slanine i kobasice, oni su joj jošte jedared obećali da će u Germaniji naći njene unuke i poslati ih kući, oprostili se i otišli.

Nekoliko meseci kasnije prve jedinice Crvene armije stigle su u predgrađe Berlina. Satanin sluga u bunkeru Rajhskancelarije digao je na sebe zločinačku ruku - rat je bio završen!

I ponova zavlada

MIR MEĐU LjUDIMA

Istina, na početku ni u tom miru nisu svi bili sasvim mirni. U selima i na salašima gazde su se češkale po glavi. Svrbeo ih obavezan otkup. Svaki je morao da isporuči određenu količinu žita, kukuruza i jošte nekojih produkata. Trebalo je nahraniti narod u krajevima koji su mnogo većma stradali u ratu. Sem toga, bilo je to i vreme kolektivizacije, ter se i putem obaveza vršio pritisak na kulake da uđu u zadruge.

Nekoji, međutim, nikako nisu hteli da iziđu iz svog paorskog individualizma. Među njima je bio i deda Aron. Zaludu su seoski aktivisti po dvojica biciklima dolazili na salaš za Visokim mostom i ubeđivali ga da postane zadrugar. Nije pristajao.

„Pripovedali ste da će u novoj državi svako raditi po svojoj volji, da će se čak i porez plaćati dobrovoljno, prema vlastitim mogućstvima. Šta hoćete sadeka?" prkosio im jedne noći, kad su ga, kao i jošte nekolicinu gazda, u ponoć doveli u Mesnu kancelariju, a potom ga samog uveli u salu u kojoj su njih dvanajstorica, poput velike porote, sedeli u jednom redu.

Koji se kulak ni od ponoćnih divana nije uplašio, a ni obavezu nije izvršio, bio je otpremljen u haps. I deda Aron je u nekoliko navrata bio nadomak brave, ali je vazda uspevao da na tavanu

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

 

 

napabirči toliko kukuruza, iliti u slamarici toliko novca, koliko beše potrebno da bi se izvukao.

No, i to je prošlo! Ukinute su obaveze, rasformirane su nasilno oformljene zadruge, ispravljeni su mnogi feleri. Preko svega su se nagomilale godine.

„Godine, godine! One rešavaju sve što ne mogu da reše ljudi", kazaće i danaske deda Aron.

Negdašnja vremena, Veliki rat, Austrougarsku monarhiju, Rusiju, Ameriku, Nemačku, ter Najveći rat, svu tu bajovitu prošlost, unucima vazda zanimljivu i privlačnu, i on, i njegovi prijatelji, i njini sinovi, sve ređe spominju.

Jošte samo Danilo Homza, kad se pokatkad, oko ponoći, pijan vraća iz Panske krčme, pored kojeg baštenskog zida na Velikom šoru zapeva na sav glas, hripav, tugaljiv, bolan, svoju ličnu himnu „Nemačka, Nemačka":

Sjaj, meseeče, sjaaaj,

pa imaaš i kooome:

suužnji iz Nemaačke

idu doomu svooome.

Prestaje naglo, kao da se umorio. Jošte nekoje vreme stoji pored zida, grdi, gunđavo, samoga sebe, doziva Mariju, majku božju, moli je neka mu pomogne da se dotetura do svoje kuće, ter opet tone u trenutke čemerne tišine.

„Eeej, ljudi božji!" razliva se napokon, jošte jedared, njegov pijan glas kroz pustoš tamne noći. „Deco moja mila! Bilo je to, bogme, bilo i prošlo!... Ej, Gering maršal! Jesam li ja tebi govorio da to neće biti dobro?... Vidiš li šta si uradio? Dođi samo, da ti ja isprašim tur!"

I kad se tako istutnji sa prekidima, kad požali sve ljude sveta i izgrdi Geringa i Gebelsa, kao da je s njima iznosio đubre iz vojnog štaloga u Štajndorfu, produžava, teturajući se, prema kojem od narednih baštenskih zidova, gdeno će se njegov svetski bol pretočiti u jošte jednu strofu omiljene pesme:

Neemačka, Nemaaačkaa,

kaako si široookaa,

u mnogim srciiimaa

raana si duboooka.

I ponova je zaćutao Danilo Homza. Kroz pustoš tamne noći se, kao refren njegovog otužnog zavijanja, razliva sadeka samo lavež kerova - i lančano se prenosi s kraja na kraj sela. 


sledeće poglavlje
prethodno poglavlje
sadržaj