|
|
|
|
|
|
|
|
|
NA PRINUDNOM RADU U TREĆEM RAJHU Pre no što opišemo prilike u
kojima su se obreli naši roditelji i susedi, podsetimo se, prijatelji
časnejši, da je deda Aron - napokon vaistinu deda, jerbo je već
imao petoro unučića - tada bio u četrdeset osmoj godini
života. Spadao je, daklem, među one koji su morali da idu u
Nemačku. Ipak, on je izbegao usud zarobljenika. Istini za volju, intimno je naš
dedica većma želio da ode negoli da ostane uz baka Serafinu suknju. On
je tek sadeka, sa vremenske i prostorne distance, i na osnovu svega što se u
međuvremenu bilo dogodilo, sagledivao ono što nije bogzna kako dobro
vidio pre nekoliko godina, kad je kao arbajter boravio u Nemačkom
rajhu. Stoga bi on, radoznao i fasciniran razmerama ratnih strahota, rado
pristao da šparta po uzburkanoj Evropi, makar i s glavom u torbi.
(„Najvozbudljivije živi ko najviše putuje.") No sinovi su ga jošte u
Vrbasu molili da se nekako izvuče, a poslednjeg dana priprema, kad je
iz Subotice trebalo da krenu u Nemačku, insistirali su da učini sve
što može kako bi se vratio kući, jerbo je ondeka njin već ostareo
deda Gabor ostanuo sa pet žena i petoro dece. Pre no što su ih potrpali u
vagone za stoku, stražmešteri su na zborno mesto kasarne blizu ajzibanske
štacije (one iste kasarne iz koje je deda Aron u Prvom svetskom ratu polazio
na frontove) izveli svih 500 Rusina, uglavnom iz Kerestura, Kucure, Vrbasa i
Đurđeva, i oko 1.500 karpatskih Ukrajinaca. Ovi poslednji su
donedavna ratovali kao honvedi, čak su i sadeka bili odeveni u honvedske
uniforme, no budući da su ih fašisti smatrali, kao i Rusine, |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
ruskom braćom, više nisu
imali poverenja u njih, ter su ih također slali na prinudni rad u
Nemačku. Kad su stražmešteri postrojili
otrcanu gastarbajtersku legiju (gastarbajter, gost-radnik, evo nove potvrde
naše teze da su ratovi svojevrsne gozbe koje narodi priređuju jedni
drugima), iz glavnog kasarnskog zdanja izišao je, u pratnji nekolicine
oficira, ezredeš, pukovnik. Onako visok, podebeo, bele kose i sivih usukanih
brkova, sa sabljom ispod miške, išao je polagano, većma tromo negoli
dostojanstveno. Deda Aronu se učinilo da ga odnekud poznaje. „Ko je ovaj
oficir?" upitao je najbližeg stražmeštera dok se pukovnik približavao
postrojenoj gomili. „Kelemen ezredeš", odgovorio je honved. Odmah se
deda Aron setio: Kelemen ezredeš je svojedobno bio Kelemen zasloš, zastavnik,
u Devetoj kompaniji subotičke Šeste honved regimente. Pukovnik vojske u raspadanju
izvršio je smotru postrojenih civila i rashodovanih honveda, a ondak je jedan
stražmešter viknuo neka iz stroja iziđu oni što imaju petoro dece iliti
ispunjavaju koji od ostalih uslova objavljenih jošte u Vrbasu. Istupilo je
pedesetak ljudi. Stražmešteri su ih sabili u gomilu i odveli u stranu. Tišina
je ponova zalebdela nad krivudavim redovima. „Van még valakinek mondani
valója?" „Ima li jošte nekoji nešta da kaže?" uzviknuo je opet
stražmešter. Deda Aron je istupio iz stroja i stanuo u stavu „mirno"
ispred pukovnika Kelemena. „Ezredes úr, alázatosan
jelentem..." „Gospodine pukovniče, pokorno javljam, Aron Vislavski,
bivši 'vatreni borac' Šeste honved regimente, Četvrti bataljon,
Jedanajsta kompanija, koja se zajedno s vašom Devetom kompanijom borila na
Halal heđu u Bukovini! Ja se, gospodine pukovniče, ne slažem da kao
negdašnji 'vatreni borac' i nosilac 'Malog srebra', pored svoja dva sina,
koji su također ovdeka, i petoro unučića, koji su kod
kuće, budem poslat na prinudni rad u Nemačku. Ja mislim da to nisam
zaslužio, a vi, gospodine pukovniče, rešavajte po svojoj volji i
savesti." Deda Aron je dodirnuo
pukovnikovu sentimentalnu strunu, i nije pogrešio. Primetio je da se ezredešu
na pomen Halal heđa malko digla leva (iliti desna) obrva. Kad je završio
kratku svirku na jednoj struni, Kelemen ezredeš ga je jošte par trenutaka
posmatrao. „Gdeno su vaši sinovi?" upita. Deda Aron se okrenuo i dao
znak Jevremu i Janku da iziđu iz stroja. Kelemen ezredeš je i njih
osmotrio, pak se okrenuo prema „vatrenom borcu". „Pređite u onu
gomilu i vratite se kući", kaza tromo. „I pripovedajte unucima o
našim junaštvima na Halal heđu!" dometnu mnogo glasnije, patetično, gotovo očajnički, kao davljenik koji u slamki
traži spas. Tako je deda Aron „pregrizao
lanac"; premda, kako već rekosmo, to nije učinio s osobitim
oduševljenjem. Istog dana on je na štaciji ispratio svoja dva sina i njine
drugove, tužan zbog njih i neveseo zbog sebe. |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
I mi smo pomalo tužni što više
nećemo imati prilike da našeg junaka pratimo na njegovim svetskim
putešestvijima. U životu tako biva, sve ima kraj. Pogledajmo stoga šta su u
umirućem Nemačkom rajhu videli i doživeli deda Aronovi sinovi, naši
očevi. Subotica - Budimpešta -
Beč - Brno - Breslau - Berlin. To je bila maršruta kojom su sa
periferije stigli u središte crne Evrope. Ali ni Jevrem ni Janko nisu nakon
rata mogli da se sete markirajućih detalja sa tog putešestvija. (DŽaba,
za svetskog putnika i svedoka istorijskih zbitija treba biti rođen. Deda
Aron bi to cigurno zdravo bolje popamtio. Moždak će se i oni u starosti
svega bolje sećati, osobito nakon pete vinske litrenjače.) Iz Berlina ajziban je
gastarbajtersku legiju odneo jošte malo na sever, u gradić Gistrov.
Ondeka su ih honvedski stražmešteri predali vermahtovskim cuksfirerima, koji
sužnje podeliše u tri povelike grupe. Jedna će biti odvedena u Lajpcig,
druga u Torgau, treća u Štetin, potom u Grozborn. Nijedna grupa nije prošla
odveć loše, a pripadnici treće, među kojima behu Jevrem i
Janko Vislavski, vaistinu nisu imali razloga da se žale na svoju ratnu
sreću. Gozba koju su im Nemci priredili bila je kokošji kašalj u
poređenju sa frontovskim i konclagersko-krematorijumskim gozbama koje su
u to vreme Hitlerovi podanici priređivali desetinama miliona ljudi. Mesto Grozborn sastojalo se
(moždak se i sade sastoji) iz dva dela. U jednom delu, zvanom
Grozborn-Vestfalenhof, živeli su civili, stanovnici, njih nekoliko stotina, a
drugi deo, Grozborn-Lagerlinde, sačinjavao je kompleks kasarni, u
kojima je bilo smešteno dvanajst do petnajst hiljada vojaka i oficira. U tim
kasarnama naši su očevi i njini sunarodnici služili Nemce. Čistili
su sobe, kancelarije, hodnike i klozete, pomagali u kuhinjama, štalozima i
garažama. Oni koji su imali kaki zanat behu raspoređeni u radionice.
Promućurniji i smeliji hlopi, koliko-toliko upućeni u nekoje
zanate, predstavljali su se kao berberi, šnajderi iliti šusteri, a Danilo
Homza, koji se u zavičaju vrzmao oko parnjača što su davale pogon
vršalicama, prijavio se u auto-jedinicu. Dobio je nekoju kamiončinu,
amortizovanog „opela" sa takozvanim sauggas motorom. To nemačko
ratno čudo trošilo je tvrdo gorivo, jelove cepanice, koje su Danilovi
nekvalifikovani pajtaši sekli u komade propisanih dimenzija. Na samom kamionu
bila je instalirana peć za sagorevanje jelovine, kao i rezervoar za
deponovanje gasa koji se tom prilikom oslobađao. Ovo se gorivo moglo
nabaviti i na benzinskim pumpama. Vozač bi stanuo pored gomile džakova sa
jelovinom i „tankovao". Jedan džak davao je gasa za oko dvadeset
kilometara vožnje. |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Danilo Homza kao vozač
počeo je zdravo dobro, a završio bi moždak jošte bolje, da mu se na
putešestviju kroz crnu pomeransku šumu nije isprečio divlji kesten.
„Opel" je u sudaru bio smrskan, cuksfirer koji je sedeo pored
vozača slomio je ruku i iščašio zglob na nozi, a našem Danilu nije
falila ni dlaka s glave. Doduše, mislio je da će mu sama glava
otići, tako se derao na njega jedan lajtnant, ali je naposletku ipak
prošao prilično jeftino: izbačen je iz auto-jedinice i
„prekvalifikovan" za konjušara u obližnjem seocetu Štajndorfu. Nekoji šeretski nastrojeni
Danilovi pajtaši kazivaće posle rata - za vreme njegovih pobedonosnih
ratničko-rakijaških parada u Panskoj krčmi - da je onaj cuksfirer
sa slomljenom rukom i iščašenim zglobom bio jedini „njegov"
hitlerovac, ali, kao što ćemo uskoro videti, Danilova verzija vlastite
zarobljeničko-ratničke odiseje sasvim je drugačija. Spomenusmo reč
„zarobljeništvo", a, u stvari, ljudi koji su u ovom trenutku junaci
našeg letopisa formalno nisu bili zarobljenici. Naime, Bačka u to vreme
beše u sastavu Hortijeve Mađarske, pak su oni bili tretirani kao
mađarski državljani, u nekoju ruku, daklem, kao saveznici. Ungarische
Hilfskraft, Mađarska pomoćna radna snaga - to beše zvaničan
naziv njine grupacije. Morali su da nose nemačke uniforme, ali su umesto
nemačkih oznaka na rukavu imali mađarsku crveno-belo-zelenu
trobojku. Kasnije, kad su se u Grozbornu odomaćili i okuražili, rekoše
nekojim unteroficirima da oni nisu Mađari negoli Jugosloveni,
jugoslovenski Rusini. Ali Nemci su imali preča posla od bavljenja
pripadnicima grupacije Ungarische Hilfskraft. „Ungari" su, međutim,
na razne načine pokušavali da nacistima pokažu da nisu njini saveznici,
pak i tako što oficire nisu pozdravljali fašističkim pozdravom, sa
ispruženom rukom, negoli uobičajenim vojačkim pozdravom. Nekoje
oficire je to iritiralo, ter su iskali tolkovanje ove drskosti. „Izvinite, her hauptman, ali mi
sebe ne smatramo nemačkim vojacima", odgovorio je kapetanu Mihajlo
Hrin, koji je, zbog pred-ratnog slugovanja kod dvojice Švaba u Filipovu,
tečno govorio nemački i stoga često bio tolmač među
svojim drugovima. „A čiji vi hleb jedete?
Zar to nije nemački hleb?" upitao je kapetan. „Mi jedemo nemački hleb,
ali ne po vlastitoj volji, već zato što moramo", odgovorio je
Mihajlo Hrin. Kad se sve sabere i oduzme,
Nemci nisu maltretirali svoju pomoćnu radnu snagu. Istina, radilo se
mnogo, čak i nedeljom - tada su, naime, „Ungari" bili odvođeni
van kasarne, da u okolini kopaju dekunge (crvenoarmejci su se približavali
poput Sudnjeg dana!) - ali je slobodne časove svako mogao da provodi po
svojoj |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
volji. U tom ogromnom
kompleksu, sa mnoštvom kasarnskih paviljona, na raspolaganju su im bili
sportski tereni, kantine, pošta i kinematograf (ulaznica je koštala dvanajst
pfeniga, a mesečna plata „Ungara" beše trideset maraka), novine i
radio program. Doduše, radio-aparati su bili zaključani u sanducima, ter
se stanice nisu mogle birati. Sve su igle mirovale na Radio Berlinu. U organizovani deo slobodnog
vremena spadalo je, osim zajedničkog kupanja i nedeljne
„rekreacije" u dekunzima, i učenje nemačkog jezika. Na
časove su, pored „Ungara", morali da dolaze i pravi zarobljenici,
Rusi, koji su obavljali najteže poslove i bili odeveni u svoje uniforme, već
iskrzane i iskrpljene. Većina njih nije htela da nauči ni jednu
jedinu nemačku reč. Da potajno psuju Hitleru mater na svaki pomen
njegovog imena bio im je dostatan i njin jezik. Časove je držao cuksfirer
Ulrih Pfajfer, u civilstvu vlasnik radionice za izradu jorgana u Štutgartu, a
asistirao mu Mihajlo Hrin. Jedared je her cuksfirer, slušajući Mihajla
kako divani s nekojim Rusom, upitao koliko on jezika govori. Mihajlo je,
mešajući istinu i poluistinu, nabrojao: rusinski, srpskohrvatski, nemački, mađarski, ukrajinski, ruski i slovački. „Sieben
Sprachen." „Sedam jezika", podvukao je na kraju. „Das ist gut, sehr
gut." „To je dobro, vrlo dobro", odgovorio je začuđen
cuksfirer. „Vasceli svet je vaš, ako znadete toliko jezika. A ja govorim samo
jedan." Tražio je zatim od Mihajla da divani sa zemljacima, na maternjem
jeziku. Mihajlo se okrenuo prema drugovima, nekoje vreme čavrljao s
njima, a ondak napomenuo neka nikoji ne prevodi vodniku to što će mu on
sade kasti, ter se obratio Pfajferu. „Ti, smeteni nemački klipane",
rekao mu ljubazno. „I ti bi hteo da vasceli svet bude tvoj. Šipak će
biti tvoj! A i šta će ti? Mogao bi po njemu samo da laješ kao kera, kad
ne umeš da bekneš nikako drugačije osim na nemačkom." „Ja,
ja." „Da, da", povtoravao je blagodušan Pfajfer i osmehom
uzvraćao na podsmehe svojih učenika. Jednog jutra, početkom
novembra meseca, unteroficiri su na zbornom mestu postrojili sve
„Ungare". Tuna im je kratak govor održao oberlajtnant Fon Vicleben.
ŠOčevi kažu da je taj poručnik bio brat, iliti bratučed,
feldmaršala Ervina fon Viclebena, jednog od kolovođa u zaveri što je
rezultovala neuspelim julskim atentatom na Hitlera. Znademo da je felmaršal
posle toga obešen, a kako je njegov brat iliti bratučed u mafijaški
osvetničkom nacističkom miljeu ostanuo živ, i čak zadržao
čin oficira, meni, Borise, nije jasno.Ć Oberlajtnant nije mnogo
okolišio. Preko Mihajla Hrina kao tolmača rastolkovao je pripadnicima
grupacije Ungarische Hilfskraft da se vojska Nemačkog rajha bori protivu
komunizma, a za spas Evrope i vascelog civilizovanog sveta, da su borbe
velike i da će |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
biti dobrodošao svaki onaj ko
se odluči da stane rame uz rame sa hrabrim nemačkim vojacima. Stoga
im on daje na znanje da se mogu dobrovoljno prijaviti u jedinice Vermahta.
On, oberlajtnant, garantuje im svojom oficirskom čašću da će
svaki od tih dobrovoljaca imati ista prava i uživati iste privilegije kao
bilo koji drugi pripadnik slavnih divizija Vermahta. Zato, neka ne oklevaju.
Ko se već odlučio, može odmah da potpiše prijavu. Kad je oberlajtnant završio, a
Mihajlo Hrin preveo i poslednje njegove reči, među potencijalnim
vermahtovcima, postrojenim u nekoliko redova, krenuo je žagor. Ali nikoji
nije digao ruku, nikoji nije istupio iz stroja. „Njas? Niemand?" „Šta?
Niko?" začudio se oberlajtnant i nezadovoljno odmahnuo glavom. Ondak se za reč javio
Kucuranin Eugen Salonski. Bio je smiren i odlučan čovek, a
nemački je dobro govorio. „Kao što vam je verovatno
poznato, her oberlajtnant, mi ni ovdeka nismo po svojoj volji, negoli smo
isterani iz svojih domova i dovedeni u Nemačku pod stražom",
reče „Ungar" s glavom u torbi. „A vojaci Vermahta ne želimo da
budemo, ter smo se jošte ranije dogovorili da dobrovoljno nećemo
potpisati nikake prijave." Nakon ovih reči smirenog i
odlučnog čoveka oberlajtnant se okrenuo i udaljio. Lajtnant koji je
stanuo na njegovo mesto na podijumu iskao je od „Ungara" da potpišu
makar izjavu da su ovdeka na dobrovoljnom radu. Ali oni, okuraženi, sadeka
nisu hteli da potpišu ni to, tolkujući lajtnantu da su ovdeka dovedeni
nasilno i da sebe smatraju nemačkim zarobljenicima. Tako je i lajtnant
otišao praznih ruku. Da se ovo dogodilo dve-tri
godine ranije, drski gosti Velike Nemačke zacelo bi glavom platili ovako
ponašanje. Ali sadeka su Hitlerovi oficiri i sami slutili da se dan
svođenja računa naglo približava, pak nisu hteli da sebi tovare na
vrat nove zločine. Šestog januara 1945. godine, na
Badnje veče po starom kalendaru, zemljaci iz Bačke okitili su u
vojačkom klubu božićnu jelku, a ondak, uz blagonaklon osmeh po
službenoj dužnosti prisutnog cuksfirera Pfajfera, otvoriše nekoliko flaša
palinke nabavljene ispod ruke. Nešta docnije, kad se, usred evociranja
uspomena na život u zavičaju, među drugove na trenutak uvukla
setna, pomalo svečana tišina, Mihajlo Hrin, pobožan čovek i dobar
besednik, sadeka jošte i nadahnut šnapsom, održao je drugovima ovu malu
patetičnu govoranciju: „Braćo moja, vidite li vi
gdeno se mi nalazimo? U srcu Nemačke, koja je pola sveta u crno zavila,
u neizvesnosti i stalnom strahu za svoje živote. Molimo se, braćo,
Gospodu Bogu, da usliši naše želje, da nas izbavi iz prokletog Nemačkog
rajha, iz okolnosti u kojima čak i Božić moramo da proslavljamo u
prisustvu pred |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
stavnika Satane! O, Gospode!
Saslušaj naše molitve, usliši naše želje, Ti, koji si svemoguć, ne
dopusti da svoje živote ostavimo u strašnoj tuđini, daleko od onih koji
su nam najdraži! Molite se, braćo, Gospodu, molite se danjom i
noćom, da se izvučemo odavle, i da više nigdar ne vidimo ovu satansku
zemlju!" Govorio je vaistinu dirljivo
Šseća se stric JevremĆ, svi su bili ganuti, nekoji je zemljak
pustio i pokoju suzu. Mislili su na svoje domove, na teške borbe što se
približavaju, u kojima će, izvesno, i oni morati da plate ceh Zlom
Usudu, kome su dosad srećno izmicali. U svakom slučaju, bili su
uvereni da više nigdar neće poželeti ni da čuju za Nemačku,
samo ako se, s božjom pomoću, iskobeljaju iz nje. Mihajlo Hrin je, ako
sudimo po navedenoj govoranciji, u to bio uveren većma od svih. Ali putevi Gospodnji su
nedokučivi, Njegove su odluke neshvatljive, Njegova poigravanja sa
ljudima čudna, neretko tragična, češće komična. Da
je kogod na Badnje veče početkom 1945. godine prorekao Mihajlu
Hrinu kako će nakon jedne i po decenije u Keresturu prodati konja i
ostaviti napoličaru pet jutara zemlje, a sam da će se pokupiti i
otići na rad u Saveznu Republiku Nemačku, on bi se prekrstio i
zablenuo u komičnog proroka. A da mu je prorok jošte kazao da će se
u SR Nemačkoj zaposliti upravo u jorgandžijskoj radionici svog ratnog
druga Ulriha Pfajfera, koga je maločaske nazvao predstavnikom Satane, on
bi se tri puta prekrstio i huncutu u lice nasmejao. Gospod je, međutim, udesio
da se sve dogodi baš ovako kako smo sadeka zabeležili. Da li je Mihajla na
naveden koračaj naterao relativno mukotrpan život u zavičaju, da
li je, zaboravivši teške trenutke iz zarobljeništva, poželio da se vrati u
svoju mladost, iliti ga je Nemačka, uprkos svemu, ipak bila fascinirala
- to mi nećemo ni probati da odgonetamo. I ovog puta traženje odgovora
na zagonetke života prepustićemo vremenu, odnosno istoriji, toj mudroj
klasifikatorki i tolkovačici života i vremena. U ponoć 18/19. januara
1945. godine po vascelom kasarnskom kompleksu odjeknuli su povici:
„Aufstehen! Aufstehen!" „Diž' se! Diž' se!" Bila je vozbuna. U
ratnoj zoni, koja je već uveliko bila zahvatila Pomeraniju, našao se i
Grozborn. Rekonvalescenti, polusposobni rezervisti, golobradi mladići
iz ovdašnje podoficirske škole i iskusni oficiri, koji su, prekaljeni i osakaćeni
u velikim bitkama na Istočnom i Zapadnom frontu, svoja znanja prenosili na mladiće, počuvstvovali su da je kucnuo odsudan
čas. Glasovi, užurbane komande, brektanje motora kamiona i tenkova, sve
se to u toj mrazovitoj beloj noći slivalo u opšti metež od koga je
čoveka podilazila jeza. Nekoje jedinice su krenule odmah, druge tek
ujutru. Napuštale su kasarnski kompleks u Grozbornu neprekidno, tokom
čitavog dana. |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Grupacija pomoćne radne
snage, predvođena trojicom cuksfirera, krenula je među
poslednjima, tek predveče. Pešačili su vascelu noć, a mraz
beše tako jak da su im cipele bile tvrde kao kost. Putem Grozborn - Lubek,
koji je ličio na korito reke sa belim obalama (načinili su ih
buldožeri za raščišćavanje snega), tekla je bujica tenkova,
kamiona, topova, vojaka i civila. Ovi poslednji išli su pretežno pešice, tek
nekoja grupa žena i dece sedela je na kolima sa konjskom zapregom, na gomili
namirnica i najnužnijih stvari. Kako su kilometri proticali, a ljudi i konji
gubili snagu, sve je više tih stvari bilo u snegu kraj puta. A bilo je i
koječega drugog. Jedna dečja kolica, sa mrtvim detencetom, našim su
očevima ostanula urezana u sećanju kao rana koja nigdar neće
biti potpuno zaceljena. „Mnogo je, oj mnogo ovakih rana
hitlerizam rasejao po Nemačkoj!" kazala bi, izvesno, frau Gertruda
Švarc da je kojim slučajem videla ovaj prizor. „A jošte groznije rane rasejao
je po nekojim drugim državama!" odgovorio bi joj deda Aron da se
slučajno obreo pored nje. „Da nije nas, sposobnih,
marljivih, kulturnih, ali ujedno i samoživih, agresivnih, nezajažljivih
Nemaca, ne bi bilo ni hitlerizma", dodao bi moždak bistar Vili Švarc. U Lubeku su deda Aronovi sinovi
i njini pajtaši proveli desetak začuđujuće mirnih dana.
Spavali su u jednoj školi, a preko dana išli da čiste puteve od snega.
Poslednjeg dana bili su podeljeni u grupice, svakom Nemcu bila su dodeljena
sedmorica „Ungara". Svaki od tih vođa putešestvija dobio je
Ausnjeis, ispravu, i zadatak da poverenu mu grupicu odvede u Češku kako
znade i ume, budući da redovan saobraćaj više nije postojao.
Grupica u kojoj su bili Jevrem i Janko Vislavski pripala je postarijem
predratnom činovniku iz Berlina Lotaru Diksu. Diks je sa svojom grupicom
otputovao u Štetin, potom u Berlin. Želio je da vidi suprugu i stanje kod
kuće. Ajziban je dugo čekao na svakoj štaciji, metež i nered harali
su posvuda kao gladni vuci, ali osmorica ratnih vandrovkaša uveče ipak
stigoše u prestonicu Trećeg rajha. Berlin je tada već bio skoro neprekidno
bombardovan, mnoge zgrade behu porušene, svetla nije bilo, a na bulevarima i
sokacima behu raščišćeni samo kolovozi. Približavajući se sa
„Ungarima" svom kvartiru blizu Aleksanderplaca, Diks je u mraku
prepoznao zgradu u kojoj je stanovao njegov sestrić sa familijom.
Četvorospratnica je bila presečena po vertikali kao satarom: jedna
polovina beše u ruševinama, druga gotovo nedirnuta. U jednoj sobi na prvom
spratu jošte se u uglu nazirao krevet, na trećem spratu šifonjer, avetinjski
usamljen, kao mrtvački kovčeg. Diks je postajao vidimo uznemiren. |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Laknulo mu je kad je ugledao
tek načetu zgradu u kojoj beše i njegov stan, a jošte većma se
obradovao kad je zatekao suprugu kod kuće, također samo
delimično ruiniranu. Njih dvoje imali su sina, ali je početkom
četrdeset treće nestanuo na ruskom frontu. Večerali su slaninu i
krompir kuvan u ljusci, popili po šolju čaja i jošte malo
poćaskali za astalom. Diks, koji beše pasioniran slikar amater, pokazao
je svojim slovenskim prijateljima nekoliko akvarela što su visili na
zidovima. Većinom su to bili realistički gradski pejzaži. „Vidite, deco, ovako je negdar
izgledao naš lepi Berlin", kazao je setno i pomalo patetično. „A
videli ste ga sade: ni sam pakao, bojse, ne izgleda gore. O, Bože! Ja sam
verovao da umetnost vaistinu oplemenjuje čoveka, da će ona spasiti
svet. Što više umetnosti, govorio sam svojim prijateljima, tim bolje za sve
nas, za naš narod, za vascelo čovečanstvo. A sve je to bila varka,
jedna velika, velika zabluda! Sade se često pitam: Ima li bavljenje
umetnošću ikake svrhe, vredi li išta sva umetnost sveta od pamtiveka do
danaske? Može li se čovek voopšte popraviti, oplemeniti,
očovečiti?" „Loti, dražajši Loti, ti sebi
vazda postavljaš pitanja koja umetnici, humanisti i - oprosti što moram to da
kažem - mekušci postavljaju sebi i svetu već stolećima",
uzvratila je smireno frau Rozemari Diks. „Sve ovo je vaistinu strašno,
strašnije čak i od najstrašnijeg sna, ali sve će to ipak
proći, a umetnost će ostanuti. Ti si sam, dražajši Loti, govorio da
se sve na svetu menja i nestaje, samo je umetnost vekovečna. Ona,
istina, nije uspela da čoveka očoveči onako brzo i efikasno
kako bi ti želio, ali, uprkos ovom vremenu, ja verujem da je
čovečnosti na svetu sve više, a nečovečnosti sve manje.
Zlo jošte na mahove pobeđuje, jerbo su ljudi zasad bliže egoizmu nego
filantropizmu, ali - seti se vlastitih reči - Dobro će na kraju
ipak trijumfovati. Jošte ćemo mi, mili, špacirati novim Berlinom,
moždak i lepšim od onoga koji si ti s takom ljubavlju slikao." Mudra i plemenita frau Rozemari
je, potkrepivši optimizmom i jošte po jednom šoljom čaja osmoricu
muškaraca, pripremila u dnevnoj sobi i predsoblju ležajeve za „Ungare",
a potom se sa mužem povukla u spavaću sobu. Sutradan ujutru Diks je poveo
sa sobom Jevrema i Janka, s kojima se najlakše sporazumevao (ne zaboravimo da
su se oni jošte kao deca igrali s dečurlijom sa švapskih salaša za
Visokim mostom), ter se uputiše u jednu kasarnu da dignu provijant koji im je
pripadao. Tek sadeka, na svetlosti prohladnog i povremeno sunčanog
dana, braća Vislavski mogla su da vide svu veličinu i tragediju
Berlina. Zgrade sa zagaravljenim fasadama, povađenim očima i
nagorelim krovnim kosturima, ruševine u kojima nije ostanuo ni |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
kamen na kamenu, mnoštvo
dubokih kratera, kao na površini mrtve planete, pokoja smrknuta vojačka
kolona i retki civili, koji kao da su izgubili moć orijentacije - sve je
to činilo veoma dojmljive, nezaboravne, apokaliptične prizore. Ali ne, ni Jevrem ni Janko nisu
nakon rata mogli da se sete ni Brandenburške kapije, ni bulevara Unter den
Linden, ni Tirgartena, ni Rajhstaga, ni Rajhskancelarije. Moždak su i videli
ponešto od toga, ali čovek ne pamti sve što je vidio, već samo ono
na šta se usredsredio, a njima, bogme, ni na kraj pameti nije padalo da se
ovamo negder, moždak na par stotina meteri od njih, duboko pod zemljom
dogovaraju, bodre i glože Hitler, Gering, Gebels, Borman i druge
nacističke glavešine. Na licima dečaka
razočaranje. Eh, ti njini očevi! Hodali su po samom Berlinu,
nalazili su se moždak na par stotina meteri od mesta gdeno su jošte živi
živcati boravili oni mistični, čudovišni, nestvarni ljudi, a
kontali su samo o tome kako da što pre stignu kući. Propustili su
priliku - teško je reći kaku, ali, u svakom slučaju, veliku,
jedinstvenu, črezvičajnu priliku - samo zato što nisu bili svesni
gdeno su se obreli, što nisu dostatno pažljivo razgledali najvozbudljiviju
kombinaciju vazda promenljivog kaleidoskopa istorije. Umesto da sa
rođenim Berlinerom prošpaciraju bulevarom Unter den Linden, da se
promuvaju oko Brandenburške kapije i Rajhskancelarije, oni su mislili samo
na banalnu fiziologiju, na svoje stomake i, u krajnjoj konsekvenci, na svoje
glave - istina, jedine koje su imali. Hitler! Gering! Gebels! Himler!
Borman! Ajhman! Kajtel! Denic! Romel! Guderijan! Strašna, magična imena,
sablasni, čudovišni ljudi! Da li su oni vaistinu postojali, iliti su
izmišljeni samo zato da bi vozbudljivijim i strašnijim činili
ovovremske jezovite bajke, kojima se plaše deca? pitali su se dečaci
zagledani u lica očeva, koje moždak ni par stotina meteri nije
razdvajalo od sablasnih nacističkih idola, par meseci pre no što su se
oni na vjeke vjekov preselili na najmračnije stranice istorije. Docnije, kad već budu malo
zreliji, kad jedan od njih bude počeo da študira istoriju, sinovi
„ratnih turista" u velegradu iz kojeg su poticale direktive za pisanje
najmračnijih stranica istorije pitaće se gdeno leži uzrok
fascinantnosti tih monstruoznih dejstvenika, magičnosti njinih strašnih
imena. Odgovor će se pomaljati sporo i nepredvidivo, neciguran, moždak
i feleričan. A on bi, sažet, mogao da glasi ovako: Istorijski pojedinci obasjani
su fosforescentnim svetlucanjem koje izbija iz pozadine iliti (kako bi kazao
budući istoričar) iz fona sačinjenog od delâ dotičnih
pojedinaca. Da nije bilo Trećeg rajha i Vermahta, Istočnog i
Zapadnog fronta, ter mno- |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
gih drugih frontova i bitaka,
da nije bilo SS-a, Gestapoa, KC logora sa gasnim komorama i krematorijumima,
neviđenih stradanja nedužnih, miliona mrtvih - rečju, da se siluete
tih fantomskih istorijskih kreatura ne ocrtavaju na čudovišnom fonu,
jedinstvenom u svojoj (kako bi kazao budući slikar) negativnoj
veličanstvenosti, nepovtorivom u svojoj jezovitosti - Hitler i njegovi
suludi saradnici ne bi zasluživali drugačiju pažnju osim psihijatrijske.
No frankenštajnovski monstrumi bili su sasvim ovladali ukletim zamkom
germanske sposobnosti i marljivosti, germanske samoživosti, agresivnosti i
nezajažljivosti, potom se proširili izvan njega, a stravična pustoš
koju su načinili u Evropi izaziva u nama posebna duševna stanja kad god
se sretnemo s njinim imenima. Zahvaljujući, daklem, paklenom
fosforescentnom fonu sačinjenom od svojih dela, odnosno nedela, oni
će u svesti mnogih pokolenja egzistirati kao izuzetne (negativne, dašta,
ali ipak izuzetne) kreature, što je jošte jedan u nizu viceva ćudljive
Istorije, jerbo, koliko znademo, većina njih bili su mediokriteti, a
nekoji čak najbednije ništarije. Zločinački
nadrigeniji, pseudotevtonski mitomani, šovinistički fanatici? Paranoici
megalomanskog stila, politički gangsteri? Nikogovići koji su, zbog
inferiornosti na individualnom nivou, kompenzaciju tražili na kolektivnom
nivou? Koje bi od ovih obeležja najadekvatnije predstavilo njino suštastvo?
Sva zajedno? Naši očevi nisu ni
pomislili da ovo utvrde na licu mesta. Stigoše sa Lotarom Diksom pred kasarnu
u kojoj su nameravali da uzmu sledovanje, a tamo je jedan vojak rastolkovao
Diksu da će, ako bude išao po provijant, morati sa svojim ljudima da uđe
u kasarnu i da ostane u njoj sve dok ne produži putešestvije. To se Diksu
nije dopalo, ter nije digao sledovanje, negoli je sa svojim pratiocima otišao
u nekoje prihvatilište za postradale civile, u kome je radila njegova sestra.
Ona, međutim, u to vreme nije bila na poslu, pak su se tri ratna
vandrovkaša zaputila u Vilmersdorf, zapadni deo grada, u kome je sestra
stanovala. Zatekli su je kod kuće, obradovala se bratu, a na rastanku mu
tutnula u ruke poveći paket sa raznim namirnicama. Trećeg dana Lotar Diks
oprostio se od svoje uplakane frau Rozemari, oprostili su se od nje i
sedmorica „Ungara", ter uđoše u ajziban za Lajpcig. Ajziban je
krenuo - zarobljeničko putešestvije naših očeva već možemo
privesti kraju po skraćenom postupku. Plzen. Zadržali su se ondeka
oko mesec dana. Strahujući od crvenoarmejaca, Diks je govorio
„Ungarima" koji su ga poznavali: „Ako dođe 'Ivan', vi, nadam se,
nećete zaboraviti da sam s vama dobro postupao." Obećali su mu
da će o njemu govoriti sve najbolje. Vaistinu, o tom mirnom i
čuvstvitelnom čoveku nisu mogli da kažu ništa rđavo. No vajni
Lotar Diks ipak nije dočekao „Ivane". Čim je |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
među nemačkim
vojacima počelo prijavljivanje dobrovoljaca za odbranu Berlina, pohitao
je u zagrljaj voljenom rodnom gradu. Berlin nije odbranio, a da li
je uletio u zagrljaj smrti - istorija nas o tome ne obaveštava. Pardubice. Nedaleko od te
varoši, pored same Labe, poluslobodni zarobljenici su kopali dekunge. Tek da
ubiju vreme. Osamdesetak muškaraca za dve sedmice nije iskopalo više od
pedesetak meteri dekunga. Kunjetic. Tuna cuksifireri
već nisu znali šta da čine ni sa sobom ni sa ljudima koji su im
bili povereni. Sedmog maja cuksfirer Kloc je svima pročitao saopštenje
da je Adolf Hitler „poginuo na frontu". Dva dana kasnije „Ungari" su
se poslednji put obreli u ajzibanu i, prebrodivši jošte nekoje peripetije,
koje nisu toliko važne da bi ušle u ovaj letopis, srećno stigoše svojim
domovima. Uskoro ćemo, prijatelji
časnejši, i mi stići do kraja naše pripovesti, ali na ovome mestu
moramo ukratko opisati završetak zarobljeničko-ratničke avanture
keresturskog barona Minhauzena. Istina, on, Danilo Homza, nije član
porodice Vislavski, ali je dugogodišnji prijatelj deda Arona, njegovih
sinova i unuka, ter je red da mu, u ime tog prijateljstva, podarujemo
nekoliko pasusa. Posle udesa s „opelom" u
šumi blizu Grozborna (koji će se u poratnim kazivanjima konjušara na
ekonomiji keresturske Zadruge pretvoriti u planiranu diverziju), Danilo je s
kamiona od oko pedeset konjskih snaga spao na pedesetak konja u vojnom štalogu
u Štajndorfu. „U miru sam se, kao mašinist na
parnjačama, obučavao da baratam ratnom tehnikom, a u ratu, u
štajndorfskom štalogu, izučih konjušarski zanat. Vazda sam bio
pametniji od drugih, vazda sam radio smišljeno, ali sam već sit konjâ,
volio bih da se opet dočepam volana. No zadrugari, bitange, ne
počituju moje sposobnosti i zasluge, ne daju džip, čak ni
traktor", govoriće u dosadnom miru prijateljima u Panskoj
krčmi negdašnji zarobljenik i ratnik Danilo Homza. A ratnik je postanuo
zahvaljujući upravo konjušarskoj službi u Štajndorfu. Naime, kad je,
sredinom januara 1945, front zahvatio i taj deo Pomeranije, konji i konjušari
iz štajndorfske kasarne bili su poslati na borbenu liniju ispred
gradića Dojče Krone, gdeno je trebalo vući ogromne topove umirućeg
Rajha. Uskoro se, prema kazivanju samog Danila, na tom delu fronta odigrala
jedna od najvećih bitaka Drugog svetskog rata. Nju mi ovom prilikom
nećemo opisivati, jerbo ju je jedan od najvećih njenih junaka
već mnogo puta opisao svojim slušaocima u Panskoj krčmi, a bojse ju
je i istorija zabeležila u nekojim svojim knjigama. Mi ćemo se
zadovoljiti prenošenjem Danilove tvrdnje da je nekoliko puta za dlaku |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
izbegao parčad granata i
rafale mašingevera. A u trenutku kad su fini tenkovi T-36 počeli da ruše
objekte jednog majura kao kućice od karata, nalazio se u kovačkoj
radionici tog majura. Par minuta posle njega u radionicu je uletio jedan
Nemac i počeo da kroz pendžer šmajserom gađa tenkovsku infanteriju.
Puca, a vatrena noć mu izvana obasjava bledo satansko lice, drhtavu
siluetu. Danilo priskoči, istrže mu šmajser iz ruku i hitnu ga u
ćošak. „Njas machst du? Sieh: 'Injan' kommt!" podviknu Švabi. „Šta
radiš ti? Pogledaj: 'Ivan' dolazi! Zar želiš, glupane, da i ovamo pošalje
granatu?" Švaba ga je, drhtav i bled, samo gledao, da bi se potom,
izbrezumljen, šćućurio pored šmajsera u ćošku radionice. „Ja sam, ljudi božji, golim
rukama spasavao ruske tenkove od nemačke paljbe!" grmiće nakon
rata Danilo Homza u Panskoj krčmi, glasom pijanim od zanosnog herojstva
i smrdljive rakijetine. Sluteći da će koji od
tenkova vaistinu poslati granatu u radionicu, ratnik sa trodnevnim
frontovskim iskustvom, ali i s bistrom glavom, izletio je odande i
dotrčao do zgrade u kojoj je, po svemu sudeći, negdar stanovao
vlasnik majura. Ni sam ne znajući kamo da se dene, popeo se za trojicom
Nemaca na sprat i banuo u prostran salon. Ugledao je gotovo nestvaran prizor.
Pored svakog pendžera stajalo je po nekoliko Nemaca: iz mašingeverâ, šmajserâ,
snajperâ i pušaka, iz svega što im je bilo pri ruci sipali su vatru na
nadiruće crvenoarmejce. Prasak oružja u zamračenom salonu bio je
dopunjen ljudskim kricima i jaucima. Vatra je izvana osvetljavala ranjene i
mrtve hitlerovce na patosu salona. Ovako izgleda pakao, pomisli Danilo i
pohita napolje. Na stepeništu je preskočio
mrtvog nosioca štalhelma, i zaobišao ranjenog, koji je strašno jaukao.
Slučajnom ratniku na vjeke su ostanule u ušima reči izmucane kroz
jecaj: „Mein Gott, das ist also mein Ende!" „Moj Bože, to je, daklem,
moj kraj!" Da, to je vaistinu bio kraj. I
smrtno ranjenog Nemca i vascele frankenštajnovske Nemačke. Dvorištem
majura, kao i hiljadama drugih dvorišta širom umirućeg Rajha,
pretrčavali su crvenoarmejci. „Davaź!... Smotri, smotri, Serëža!...
Pridiii!" „Hajde!... Pazi, pazi, Serjoža!... Priđiii!"
čula su se odande njina dovikivanja. Danilovo pomahnitalo srce jošte
jače zakuca. Od radosti i od straha. Da li će ga spasiti braća
Rusi, iliti će, ne bude li pazio, sadeka na kraju poginuti od njine
ruke? Setio se izreke koju je pre rata par puta bio čuo od svog
prijatelja čika Arona Vislavskog: „Ukoliko se čovek smrti manje
plaši, utoliko više vredi." Ja se smrti voopšte ne plašim, kaza sadeka
samome sebi neustrašivi Danilo Homza. Ipak je, da ne bi Rusima nehotice
pružio priliku da o brata ogreše dušu, u trenutku zatišja dotrčao do
vrata za koja je jošte od popodneva znao da vode u podrum. Sišao je u
najgušći mrak i hrabro seo u najzabačeniji ćošak. Nije dugo čekao.
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Rafal baćuškinog
mašingevera otvorio je podrumska vrata, a ondak je zasvetlela ručna
lampa. „TovariČi, ne strelÔźte, tut
Ágoslav!" „Drugovi, ne pucajte, ovdeka Jugosloven!" doviknu Danilo
iz mišjeg mraka. „Nu, čto t˙ zdesý
delaeš?" „No, šta ti radiš ovdeka?" začudio se baćuška
kad je primetio preplašenog Jugoslava u pocepanom nemačkom šinjelu. „Kak
t˙ prib˙l vplotý do Germanii, ëb tvoÓ matý? VasÔ, pročeši, pročeši
ešë." „Kako si dospeo čak do Nemačke, jebô ti ja mater?
Vasja, pretraži, pretraži jošte", naložio je svom pomoćniku, mladom
plavokosom deliji. Danilo je rastolkovao
baćuški i Vasji kako je pre pola godine stigao u Nemačku i kako je
maločaske spasio nekoliko krasnoarmejskih tenkova od granata
nemačkih haubica i protivtenkovskih topova, a oni ga upitaše hoće
li da ratničko putešestvije nastavi s njima, iliti da ga pošalju u
Moskvu, kako bi od druga Staljina primio odlikovanje. Junak reče da bi
on najradije kući, odande će da udari Švabama u bok, ter će se
sa tovarišima krasnoarmejcima opet sresti negder u Pešti. Uzeše mu podatke,
radi odlikovanja - i to bi, prijatelji časnejši, bilo sve što se Danilu
Homzi desilo na završetku njegove nemačke avanture. Zapravo, nije sve. Zaboravili
smo da kažemo kako je Danilo bio jedini Rusin koji se sreo sa maršalom
Geringom. Ali o tome će vam on pripovedati samo u trenucima izuzetnog
nadahnuća, u koje će zapasti ako mu u Panskoj krčmi platite
desetak fićoka rakije. Spomenusmo Pansku krčmu, to znači da smo već u Keresturu. Pak da vidimo šta se ondeka zbivalo pred završetak rata, odnosno kako su se nekoji hlopi iz našeg sela i atara obreli |
|